Ima li onih 60 % komotnih pravo glasa nakon izbora?

Ima u mome kvartu jedan čovjek koji prekapa po kontejnerima i sakuplja plastične boce. Sretnem ga gotovo svaki dan, pozdravimo se, i onako u prolazu izmijenimo nekoliko rečenica. Ne sjećam se da je nekada bio loše volje, naprotiv. Sreo sam ga i dan poslije izbora, i čini mi se da ga nikada nisam vidio tako dobro raspoloženog. Na moje pitanje što je razlog njegovom dobrom raspoloženju, rekao je – pa pobijedio je Bandić. On jedini brine o sirotinji. Nisam se upustio u raspravu o Bandiću, i nisam objašnjavao mome znancu zašto je moje mišljenje o Bandiću potpuno suprotno od njegovog. Nisam niti želio, a sigurno ne bi uspio razuvjeriti ga. On će i dalje sakupljati plastične boce iz kontejnera, bez obzira na činjenicu da je Bandić ponovo izabran za gradonačelnika. Jer, Bandić će sretne li ga negdje na ulici, prići mu, rukovati se s njim – i što mu više treba. Nikada i nije imao ništa više - zamislite gradonačelnik se spustio među građane, rukuje se s njima, kuha im, pije s njima kavu, pere ulice, i što još sve ne. Stvara dojam da dijeli sudbinu tih ljudi, i oni ga ne pitaju za razna pogodovanja rođacima i znancima, ne pitaju ga o poslovanju grada, o zaduženosti, o preplaćivanju objekata koje je financirao Grad, o čudnom odnosu Grada i Holdinga, o... On se rukovao s njima, On je došao u njihovu blatnu ulicu, On je kupovao na njihovom štandu, On je... Dobro je to napisao Marinko Jurasić (VL, 5. 6. 2017.): “Milan Bandić je doktor političkog zanata”. Baš tako - doktor zanata. Nadriliječnik, koji svojim pacijentima daje vitaminske preparate, i uvjerava ih da im je od toga mnogo bolje. Nije im bolje, ali to je liječnik koji dolazi u kućne posjete, razgovara s ljudima, i oni mu vjeruju. On je njima asfaltirao ulicu, i njih nije briga koliko je preplaćen pročistač voda. On je njima uveo vodu i nije ih briga što se dogodilo s limenim kazalištem. On je bio kum njihovom djetetu i njih nije briga što je vrijedno gradsko zemljište, s nekim znancem zamijenio za bezvrijedno privatno. E sad, na birališta je izašlo nešto preko 40 posto građana s pravom glasa, i pitam se zašto preostalih 60 posto dopušta da manjina donosi odluku koja se tiče i te većine? Danas pričamo o tome kako autobusima iz Bosne i Hercegovine dolaze glasači koji dobivaju novac da bi nekome dali svoj glas. Možda, ali koliko bi to autobusa trebalo doći da nadoknade 60 posto onih koji nisu izašli na izbore. Treba li se više ljutiti na one kojima nije bilo teško doći na glasanje iz Bosne i Hercegovine, ili na one kojima je bilo teško spustiti se stepenicama s trećeg kata do glasačkog mjesta. Čini mi se da tih 60 posto svoju komociju pokušavaju prikriti na način – ma budale ne kuže da su svi oni isti, lopovi i prevaranti, ionako nemamo za koga glasati. Mi pametni ostat ćemo kod kuće i baš nas briga tko će biti izabran, jer ništa se neće promijeniti. Priznajem, teško se, barem djelomično, ne složiti s takvim mišljenjem. Ja svejedno vjerujem da među nama postoje ljudi kojima se može vjerovati. Da među nama ima onih koji bi htjeli od Hrvatske napraviti uređenu državu, u kojoj se zna tko što treba raditi i da za to odgovara. Nekako mi se čini da takvih ljudi, barem za sada, nema dovoljno ni u HDZ-u, niti u SDP-u. Potražimo ih onda, među nama su. Za pronalaženje takvih ljudi ne znam bolji način od izbora. Izaberimo ih.