Moj selfie upisan u pjesme
Želio bih napisati mjuzikl koji bih posvetio svojoj generaciji, govori Rupčić koji se prisjetio i kako je posao prevoditelja Amerikancima u BiH dobio jer je znao ćirilicu
Nekada glumac, uvijek pjesnik, nekada prevoditelj i trgovac, danas uspješni vinar, Mile Rupčić ima novi album “Rasuti teret” Zoran Vitas Mile Rupčić, glumac, glazbenik i poduzetnik, predstavio je u zagrebačkom Kerempuhu svoj povratnički album pod nazivom “Rasuti teret”. Na album je stavio 13 svojih pjesama nastalih u posljednjih gotovo 45 godina. Treba li razloga za razgovor s njim, nije da se nema o čemu. – Pa vraćam se puno puta! Ne više kao kada sam imao American Shop, dolazio sam tada sedam-osam puta godišnje, nemam više toliko obaveza. I s vinima je sada malo lakše, ne uzimaju mi više toliko vremena. Zato sam se mogao više posvetiti pjesmama, nakupilo ih se pa je nastao ovaj izbor gdje su skupljene pjesme od 1974. do ove veljače. Shvatio sam da vrijeme curi i da je krajnji čas da to napravim. Davno je to bilo kada sam napravio svoj selfie, svoj autoportret u pjesmi! Jer tko zna hoću li za nekoliko godina moći zapamtiti pet sati poezije, izustiti monodramu “Pit i to je Amerika” koju bih htio obnoviti, sve to sada znam, ali znam i svoje limite. Želio bih istovariti svoj teret, najprije prijateljima, a onda napraviti i mjuzikl koji bih posvetio svojoj generaciji, u vremenu od 60-ih do sada, bila bi to povijest u pjesmama i kroz sve popularne stilove svih tih desetljećima – govori Rupčić, danas cijenjeni stručnjak za vina.
Svi interesi u vinima
– Vinima sam se počeo baviti slučajno. Bio sam prevoditelj i medijski analitičar za snage NATO-a u BiH, dobio sam najveće nagrade koje neki ‘damned civilian’ može dobiti. Ali onda opet dno, tražio sam što bih radio, pa sam se zagrijao za vina, počeo tražiti, proučavati. Imam cijelu biblioteku o vinima, od najvećih svjetskih pisaca. A u vinima sam našao na jednom mjestu sve svoje interese, povijest i geografiju, jezik i politiku. Nema tekućine koja toliko potiče ljude na razgovor o svemu kao čaša vina. Danas uvozimo iz Francuske, Italije, Španjolske, potrudim se i naučim točan izgovor, onako kako se ta imena originalno izgovaraju. Jer, Amerikanci su vam prilično slabi u zemljopisu – kaže. Prevoditelj u BiH? – Kada sam zatvorio dućane, jer pritisak je bio prevelik, sestra nije više to mogla kontrolirati, kralo se, počelo je birokratiziranje. A imao sam 26.000 kuna preplaćenog poreza za koji mi je trebalo četiri godine da ga povratim! Nisam, normalno, bio jedini koji se vratio, pozvao me bio moj profesor Vlatko Pavletić koji je bio ministar kulture, no rekao sam mu – zakomplicirat ćete. No dobio sam zaista brzo sve dozvole, na otvaranju je bio državni vrh, čak i Gojko Šušak, svi su se kod mene oblačili, drugdje se američku uniformu nije moglo nabaviti. Ali ipak se, eto, zakompliciralo. I onda sam tražio posao i u novinama vidio da se traži osoba mog profila. Imao sam dvije prednosti: od ranije “secret clearance” jer sam radio kao dopisnik Glasa Amerike, gdje sam radio jer nisu imali nikoga iz Hrvatske, a druga je prednost bila što sam znao ćirilicu. Radio sam u bazi Orao u Republici Srpskoj gdje su ispočetka sve pisali na ćirilici. Bilo je tu smiješnih situacija, mladi su se vojnici teško snalazili, pitali bi koliko ovdje imaju Pentagona!? A ono je na ćirilici pisalo – restoran! – uz smijeh kaže Rupčić. Njegov su život ipak gluma i pjesme, pogotovo monodrama “Pit i to je Amerika”. – Obnovit ću teatarsku verziju koju sam s Boškom snimio u ITD-u u polukružnoj dvorani 1974. godine. Tada me djed pozvao u Chicago gdje mi je ispričao svoj život. To je “Pit i to je Amerika”.
Učiteljica pa supruga Linda
A onda sam u avionu na povratku napisao Goodbye America o debelim Amerikankama. Tada nije bilo političke korektnosti, danas bi me zbog takve pjesme vjerojatno zatvorili. Priča o Pitu počinje 1910. godine kada je moj djed preko Bare došao sa 17 godina i prohodao 40 država kroz rudnike ugljena, bakra, po farmama... Kako je išao, tako je spominjao mjesta, glazbu, pa je to bila i glazbena povijest, govori pa se prisjeća Štulića i još jedne pjesme. – Linda Lane nije trebala biti komercijalna, nastala je kao pjesma
U vinima sam našao sve svoje interese, i povijest i geografiju, ali i jezike i politiku
za rođendan moje profesorice, kasnije supruge Linde. Johnny je pjevao, ja sam govorio stihove. Netko ju je kasnije pronašao i objavio, govori o staroj pjesmi. A nova je “Kolinda”, na kojoj je predsjednici sastavio listu savjeta koje bi ona trebala poslušati kako bi bila uspješna. Sin i ja smo to uobličili u pjesmu s refrenom “Budite kao moja Linda, draga moja Kolinda”. I to na engleskom jer je i njoj svaka druga riječ – na engleskom – kaže Mile Rupčić koji je jednom snimio dokumentarac o New Yorku, a sada želi i drugi. – Zasvrbio me šoubiznis! A išao mi je biznis s American Shopom dobro pa sam unajmio kameru i kamermana pa snimio tih 12 polusatnih emisija. Sada sam kupio najnoviju 4K visokorezolucijsku kameru i to je bio lagan dio. Sada slijedi teži dio jer treba naučiti i time rukovati. Ali, zanima me, jer ovdje želim snimiti, zatim u New Yorku, u kvartovima gdje su najbolje trgovine koje dobro poznajem, kao i njihove vlasnike. Napravio bih od toga nešto za naše vinare, što bi bilo korisno i za ljude preko Bare da se bolje upoznaju s našim vinima – objašnjava svoje planove.