Esih i Hasanbegović sami su sebe posvetili, hoće li ih vjernici napustiti?

Bruna Eish i Zlatko Hasanbegović – Neovisni za Hrvatsku, tako se zove nova stranka koju je osnovalo dvoje HDZ-ovih “disidenata”. Odmah upada u oči netočnost pridjeva “neovisni” jer čim su osnovali stranku neovisni više nisu. I sve manje će naklonosti imati zbog toga što su različiti od HDZ-a, a sve više će se morati potvrđivati mimo usporedbi s najjačom strankom. Morat će se “uspoređivati” sa samima sobom. No nešto drugo, još važnije, pokazuje naziv stranke. Kako to da su Esih i Hasanbegović koji se toliko brinu o interesima nacije iz svog osobnog interesa u tom nazivu istaknuli svoja imena? Zašto su nesebičnost iz koje su u određenu političku snagu izrasli u sukobu s Plenkovićevim HDZom poistovjećujući se s Hrvatskom prvom prilikom zamijenili sebičnošću u kojoj se poistovjećuju sa sobom? I kažu – mi, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, mi smo najvažniji, a za Hrvatsku ćemo lako. Tako su stali red u kojem je golema većina političara od hrvatske samostalnosti. U kratkom vremenu otkako su svojim osebujnim domoljubljem stekli simpatije mnogih Hrvata dali su tom domoljublju svoje ime, pa to više nije domoljublje nego brunoljublje i zlatkoljublje. Ono “mi” koje ih je s tim Hrvatima povezivalo izokrenulo se u “ja” i “ja”. Zapravo, svaki građanin kojeg su pridobili ima više prava i zasluga da mu se ime nađe u nazivu stranke od samih njezinih osnivača, jer bez njih oni su nitko i ništa, a nešto znače tek zahvaljujući njima. Esih i Hasanbegović djelotvorno su iskoristili pustoš nastalu otkad su pravaštvo uništili Ivo Sanader i Ante Đapić. Svoje ime stranci dali su na samom početku. Znači li to – što veće domoljublje, veće samoljublje? Upravo bi desnica trebala imati posve negativan odgovor na to pitanje jer srčano, predano i beskompromisno raditi za domovinu i voljeti je znači sebe što više zatajiti. Ali čini se da je to načelo nestalo te da su i Esih i Hasanbegović isti politički narcisi kao i svi drugi, bili im ideološki slični ili posve suprotstavljeni. Te bi se moglo dogoditi da poslije mogućeg uspona stranke zbog svoga egoizma, zbog svoga “ja” koje je zaboravilo”mi”, završe na isti način kao i Đapić, ali i kao neki drugi političari koji su se bili popeli do najvećih nacionalnih visova, kao što su Budiša i Sanader. Svim osnivačima stranaka cilj je neka svetost, nacionalna i građanska, pa im je cilj i da svetima učine i svoje stranke. U slučaju Esih i Hasanbegović davanje svojih imena stranci čin je samoposvećenja, autokanonizacije. Šteta! Jer se činilo da su upravo oni korektiv za HDZ-ovu samovolju, kalkulantstvo, bahatost u Hrvatskoj i sluganstvo u Bruxellesu, nastojanje da se svidi i ljevici, pogotovo lijevim medijima, da ugodi svakome i ne zamjeri se nikome tko joj se ne protivi, da se bez kriterija nudi svakome kako bi se održao na vlasti. U Hrvatskoj je još samo Milan Bandić svoje ime dao stranci, ali i u usporedbi s njim Esih i Hasanbegović su “na gubitku”. Bandićevo “ja pa ja” nametnulo se Zagrebu odavno, i za ljude u glavnom gradu ime njegove stranke nije posebno iznenadilo. On je u metropoli “cementirao” potporu dovoljnu da pobjeđuje pa može činiti što ga je volja. Esih i Hasanbegović od takve potpore u Hrvatskoj jako su daleko. Pa ako je Bandić već uvelike formiran kao političar i redoviti pobjednik na izborima, on je stranci dao svoje ime ne da bi pridobio birače u Zagrebu, nego nakon što ih je pridobio. To njegovo ime u nazivu stranke čini se i normalnim i beznačajnim. Esih i Hasanbegović još nemaju gotovo ništa, a u svojim imenima vide sve. Vjerojatno će se mnogi od onih koji su im bili skloni osjetiti iznevjerenim, osjetiti da su ih pokrali oni u koje su najviše vjerovali.

Ono “mi” koje ih je s pristašama povezivalo izokrenulo se u “ja” i “ja” Još nemaju gotovo ništa, a u svojim imenima vide sve