Biti supruga i majka s karijerom često je poput nesavladive igre
Animatorica, stripašica i pedagoginja Irena Jukić Pranjić na Animafestu predstavlja novi crtić “Gamer Girl” koji govori o položaju žene u Hrvatskoj
Crtić “Gamer Girl” nedavno je predstavljen na filmskom marketu u Cannesu, nakon čega je dodatno porastao interes stranih festivala Milena Zajović Strip-autorica, animatorica, sveučilišna profesorica, školska učiteljica, majka i supruga samo su neke od uloga među kojima svakodnevno žonglira naša vrsna autorica Irena Jukić Pranjić. Nakon predstavljanja u Cannesu i velikog interesa stranih festivala, na Animafestu ovih dana predstavlja animirani film “Gamer Girl” u kojem se na duhovit način pozabavila očekivanjima koje društvo stavlja pred današnje žene.
Imate jedan od najzanimljivijih domaćih filmova na Animafestu. Što ga je inspiriralo?
Prije nego što sam postala mama, imala sam iskustvo s opsesivnim igranjem kompjutorske igre Carmageddon 2, koje je, na sreću, trajalo samo nekoliko mjeseci. Tada sam dobro upoznala logiku po kojoj funkcioniraju igrice pa mi se moj kasniji život u kojem sam imala zadatak brinuti se o svojoj djeci često činio poput nekog zahtjevnog levela koji je nemoguće savladati. U jednom od dana pretrpanog obavezama palo mi je na pamet da bih od tih asocijacija mogla napraviti animirani film, u kojem su stereotipi o ženskim poslovima sizifovskog tipa povezani s mehaniziranim kretnjama tipičnima za igrice, i u životne prizore ubaciti „You’re out of time“, „Are you sure you want to quit?“ili pitanja o tome što su „Life goals“.
Pripremajući scenarij, puno ste proučavali i svijet igara namijenjenih djevojčicama?
Kada sam ranije igrala igrice, nisam razmišljala o tome kakvim su tipovima publike oni namijenjeni, no ciljanim istraživanjem tržišta videoigara za djevojčice otkrila sam da ih se zabrinjavajuće velik broj sastoji od igara čišćenja. Najbizarnija je bila jedna u kojoj trudna princeza ima zadatak oribati WC u kupaonici i pritom biti pod punom šminkom i frizurom te s dekoltiranom odjećom. Očito je da su stereotipi preživjeli kompjutorsku revoluciju, s tim da sad patrijarhalne vrijednosti u novom ruhu djeluju još grotesknije.
“Gamer Girl” zamišljen je kao transmedijski projekt, govorilo se i o programiranju vlastite igrice. Kako to napreduje?
Za programiranje igrice potrebno je nabaviti novac, a ja sam pomalo izgubila volju raditi na tome jer mi je u međuvremenu uletjelo puno drugih projekata. No forma igara i dalje me zanima kao poligon autorskog izražavanja jer ima velik umjetnički potencijal, a uz to mi se sviđa što publika u njemu može puno aktivnije sudjelovati nego, na primjer, u čitanju stripa ili gledanju filma.
U filmu se poigravate s položajem žene u društvu, u kojem gotovo da nema uloge koju se ne očekuje da ispuni. Što je u tom procesu bilo najzahtjevnije?
Negdje je moj film bio uspoređen s kultnim dokumentarcem Kreše Golika „Od 3 do 22“i svidjela mi se ta usporedba iako nisam o tome razmišljala dok sam radila na crtiću. Razlika je u tome što je glavna protagonistica ovaj put smještena u modernije doba pa zbog dizajna i konteksta djeluje poput robotiziranog roba. Osim uloga koje glavni lik obavlja, najviše me zanimala njena emotivna priča u okvirima koji, kako to već bude u igricama, imaju jasna ograničenja. Dok sam pokušavala prikazati blijeđenje odnosa između glavne junakinje Lily i njenog supruga, fasciniralo me kako se kroz određen broj kadrova može kristalno jasno prikazati svaka nijansa tog procesa. U filmu svi kadrovi traju izuzetno kratko, oko tri sekunde, što kretnjama daje specifičan chaplinovski ritam. Bilo je zanimljivo eksperimentirati s kombinacijom jezika igrica te jezika crteža i filma, vidjeti što sve smo već usvojili kao niz znakova s pomoću kojih možemo jasno komunicirati. A trebalo je i učiniti da ponavljanje “nepremostivih” levela ne bude dosadno, to je bio veliki redateljski izazov. Rezultat je animirana tragikomedija koja se mjestimično referira i na poznate kadrove princeza koje ribaju podove u Disneyevim crtićima i Bambi im pomaze prati suđe.
Nedavno ste završili i drugu sezonu serijala “Strip u Hrvatskoj” rađenu za HTV. Jeste li zadovoljni napravljenim?
To je bio jedan od najljepših, najodgovornijih i najbitnijih poslova koje sam ikada radila jer serijal kroz niz od 50 epizoda ima ulogu popularizirati ogromnu stripovsku baštinu koje većina stanovnika Hrvatske nije ni svjesna. Prije nego što sam počela raditi na serijalu, mislila sam da znam puno o stripu, ali sam naučila i otkrila mnogo više nego što sam mogla i slutiti. Često sam bila iskreno dirnuta ljepotom strip-ostvarenja ili okolnosti pod kojima su neki stripovi nastajali. Na populariziranju i očuvanju stripovske baštine ima još puno posla – trebalo bi napisati leksikon hrvatskog stripa, vrijeme je i za osnivanje Muzeja hrvatskog stripa.