Ganga i rera pokazale svoje moderno lice
Francuski je paviljon čas orio i gorio od napjeva s kamena, čas se nježno ljuljuškao u pripitomljenim intervalima i temama s obale i otoka branimir.pofuk@vecernji.net Francuski paviljon zagrebačkog SC-a kultno je mjesto za istraživače glazbe i zvuka. Ali, preksinoć je taj prostor u svoj svojoj čudesnosti zatreperio i užario se ne od moderne, nego od glazbe drevnih korijena, od pjevanja koje se, baš kao ni mnoga suvremena djela, ne uklapa u zapadnjački temperirani glazbeni sustav.
Nepoznat glazbeni jezik
Ti mikrotonalni pomaci i suzvučja ne mogu se zapisati na papir niti s papira naučiti, a klasično se obrazovanom uhu mogu doimati poput sasvim nepoznatog jezika. Iza ovako učenog opisa kriju se poznati, a od urbane kulture i civilizacije prečesto podcijenjeni i prezreni pojmovi kao što su ganga, rera, ojkalica i čitav niz podvrsta i žanrova tradicionalnog narodnog pjevanja rasprostranjenog duž cijele dinarske planinske kralježnice hrvatskih i ostalih južnijih balkanskih krajeva. “Harmonija disonance” naziv je ansambla, projekta i avanture u koju su se studentice Muzičke akademije u Zagrebu, pretežno muzikologije, upustile pod vodstvom vrsnog etnomuzikologa i pjevača praktičara Joška Ćalete. Ova grupa, vođena “idejom premošćivanja procijepa između svjetova akademskih i tradicijskih glazbenika, umjetničke i tradicijske glazbe”, odlazi na teren da bi učila i pjevala skupa s narodnim pjevačima.
Priredile pravi dernek
Osvajanje Francuskog paviljona bio je do sada vrhunac “Harmonije disonance”. Toviše što se nesvakidašnja izvedba, s previše scenskih elemenata da bismo je nazvali običnim koncertom, dogodila unutar zajedničkog projekta triju akademija i Tekstilno-tehnološkog fakulteta, a ovaj put i Arhitektonskog fakulteta. Od pojedinačnih zapjeva, preko dozivanja tri glasa, pa sve do nadmetanja grla i pjesama svih dvanaest djevojaka, Francuski je paviljon čas orio i gorio od napjeva s kamena, čas se nježno ljuljuškao u pripitomljenim temama s obale i otoka. Finale nastupa, na veliko zadovoljstvo podjednako zabezeknute i oduševljene publike, bio je pravi pjevački “dernek” u kojem su se miješali s jedne strane napjevi vrličkog kraja, a s druge Hercegovine, a sve jednako grleno, vrckavo i neodoljivo lijepo.
Urbana kultura nerijetko je svisoka gledala na hrvatsko tradicijsko pjevanje Projekt Harmonija disonance namjerava premostiti predrasude prema ojkalicama