Politički raskoli od Tuđmana do danas
‘U tim sukobima emocije definitivno igraju preveliku ulogu, a to zna zasjeniti čitav problem i otežati iznalaženje kompromisnog rješenja. Zato se ne treba žuriti. Nikada nije kasno donijeti odluku, posebno kad su u pitanju tako krupne stranačke stvari’
Posljednji potresi u HNS-u i prijetnje nekih od viđenijih članova i članica da će napustiti stranku u kojoj su od samog početka nisu ništa novo na hrvatskoj političkoj sceni. Sam HNS takvu je epizodu imao prije svega tri godine, kada su iz stranke isključili bivšeg predsjednika Radimira Čačića. Čačić je tada osnovao novu Narodnu stranku – reformisti i za sobom povukao dvoje HNS-ovih zastupnika, Nataliju Martinčević i Petra Baranovića. Raskoli su pratili gotovo sve političke stranke od samih povoja višestranačja u Hrvatskoj, a jedan od najdramatičnijih bio je izlazak Stipe Mesića, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca iz HDZ-a nakon neuspjelog pokušaja rušenja Franje Tuđmana i preuzimanja stranke.
Borba sa Šuškom
Iako je Manolić godinama ponavljao kako se raskol dogodio zbog neslaganja s Tuđmanovom politikom prema BiH, transkript koji je nedavno objavio Večernji list pokazao je kako se do 1993. nije nimalo protivio idejama o podjeli BiH pa je vjerojatniji razlog tog razlaza bio gola borba za prevlast u stranci sa strujom koju je predvodio ministar obrane Gojko Šušak. Nakon neuspješnog pokušaja puča, Mesić i Manolić osnovali su vlastitu stranku – Hrvatske nezavisne demokrate, no ona se na političkoj pozornici zadržala svega nekoliko godina. Manolić se nakon toga politički umirovio, a Mesić krenuo u pohod na Pantovčak koji mu je donio dva uzastopna mandata predsjednika države. HDZ je pak nakon tog događaja ušao u mirno razdoblje, a odnosi u stranci bili su gotovo idilični sve do Tuđmanove smrti. Nakon gubitka parlamentarnih, a potom i predsjedničkih izbora 2000., stranku su ponovno potresle unutarnje borbe, iz kojih su se izrodile čak tri nove stranke – Hrvatski blok Ivića Pašalića, Demokratski centar Vesne Škare Ožbolt i Mate Granića te HIP Miroslava Tuđmana. Nijedna od tih stranaka nije imala velikih rezultata. Životarile su na rubu političke scene, da bi se članstvo na kraju uglavnom vratilo u HDZ. Raskol 2005. bio je nešto drugačiji. Vođa slavonskog HDZ-a Branimir Glavaš našao se pod udarom pravosuđa zbog ratnih zločina u Osijeku, zbog čega se sukobio s tadašnjim predsjednikom stranke i premijerom Ivom Sanaderom. Izišao je iz HDZ-a i osnovao HDSSB, koji danas u Saboru ima samo jednog zastupnika – Glavaša. Unutarstranačkih borbi i raskola nije ostao pošteđen ni SDP. Slabašni pokušaji udara na Ivicu Račana 90-ih uglavnom su prolazili bez velikih posljedica, a do znatnijih poremećaja došlo je tek jačanjem Milana Bandića, odnosno njegovim dolaskom na poziciju gradonačelnika Zagreba. Iako je Račan pokušavao donekle kontrolirati Bandićev utjecaj, nikad ga doista nije pokušao smijeniti pa su sukobi eskalirali tek nakon Račanove smrti. Bandić se na unutarstranačkim izborima 2007. kandidirao za predsjednika stranke, ali bez uspjeha. Porazio ga je Zoran Milanović, a Bandić se nakon toga počeo udaljavati od stranke, da bi je definitivno napustio 2009. Sam je kasnije govorio kako je razlog njegova odlaska iz SDP-a to što nisu željeli podržati, čak ni raspraviti njegovu kandidaturu za predsjednika države.
Oslobađanje liberala
Za razliku od HDZ-ovih disidenata, Bandić je samostalno ostvario impresivnu političku karijeru, što su dokazali i nedavni lokalni izbori na kojima je osvojio šesti mandat gradonačelnika. Milanovićev SDP i kasnije su potresali unutarnji sukobi, no odlasci iz stranke bili su sporadični i nisu prijetili raskolom, a najizazovniji trenutak za šefa stranke bio je sukob sa Slavkom Linićem. Razriješeni ministar financija iz stranke je isključen tajnim glasovanjem
Milanovićev SDP potresali su sukobi, no odlasci su bili sporadični. Najizazovniji trenutak bilo je isključivanje Slavka Linića o čemu je presudio jedan glas HSLS, prva stranka osnovana u Hrvatskoj, doživio je tektonska pucanja, a prvo se dogodilo 1997. kad je Budiša preuzeo stranku od Vlade Gotovca
sjednici na kojoj se Glavni odbor SDP-a doslovno podijelio na pola. O Linićevoj sudbini presudio je jedan glas razlike. Potresi u HDZ-u i SDP-u blagi su povjetarac u odnosu na ono kroz što je prolazio HSLS. Podjele i raskoli u prvoj stranci osnovanoj nakon pada komunizma trajali su gotovo bez prekida do trenutka kada je u Saboru spala na svega jednog zastupnika. Iako su sukobi tinjali od samog osnutka, prvi pravi raskol ta je stranka doživjela 1997., kada je kontrolu nad HSLS-om preuzela struja Dražena Budiše. Iz HSLS-a su tada istupili nezadovoljnici predvođeni Vladom Gotovcem i Zlatkom Kramarićem. Poražena struja osnovala je novu Liberalnu stranku koja je dvije godine kasnije zajedno s HSLS-om ušla u koaliciju sa SDPom. Na izborima 2000. koalicija je preuzela vlast u državi, no sam Budiša tada nije ušao u Vladu niti je želio preuzeti mjesto predsjednika Sabora jer se nadao uspjehu na skorašnjim predsjedničkim izborima. Izbore je, međutim, dobio Stipe Mesić, a Budiša je ostao bez jasne uloge u Vladi i koaliciji šest stranaka. To je bio i glavni uzrok neprestanih sukoba koji su eskalirali Budišinim protivljenjem izručenju hrvatskih generala Haagu. Budiša je zatim ušao u Vladu kao zamjenik predsjednika, no primirje nije dugo trajalo. Već 2002. HSLS izlazi iz Vlade zbog protivljenja ugovoru sa Slovenijom o nuklearnoj elektrani Krško. Budišu, međutim, nije slijedila većina HSLS-ovih ministara. Predvođeni Goranom Granićem i Jozom Radošem i uz potporu dijela saborskih zastupnika i nezadovoljnog članstva, ministri su osnovali novu stranku – Libru, koja je ostala dio koalicijske Vlade. Libra se nekoliko godina kasnije stopila s HNS-om. Na previranja i raskole nije ostala imuna ni najstarija hrvatska stranka HSS. Prvi raskol u toj stranci dogodio se već 1989., odmah nakon obnove djelovanja. Dio stranke tada je prišao Koaliciji narodnog sporazuma, kojoj su na čelu bili nekadašnji vođe Hrvatskog proljeća Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo. Druga stru- ja, predvođena Ivanom Zvonimirom Čičkom, koalirala je, pak, s HDZ-om. Treba li stranka koalirati s HDZ-om, koji ga je oduvijek nastojao pridobiti na svoju stranu, pitanje je koje HSS prati sve do današnjih dana i uzrok je svih kasnijih podjela u stranci.
Izdaja ‘suurotnika’
Od HSS-a se tako 1994. odvojila “prohadezeovska” Kašinska skupina, koja je neuspješno pokušala srušiti tadašnjeg predsjednika Zlatka Tomčića. Skupina je osnovala novu Hrvatsku demokratsku seljačku stranku, a povijest se ponovila 2000., kada su ponovo HSS-ovci skloni HDZ-u napustili stranku i osnovali Hrvatsku seljačku narodnu stranku. HSS pod vodstvom Josipa Friščića 2005. konačno se okreće HDZ-u, a istu politiku nastavlja i idući predsjednik Branko Hrg. Nekoć utjecajna stranka završava na jednom saborskom mandatu pa je novi predsjednik Krešo Beljak ponovo pokušava odmaknuti od HDZ-a. Na izborima 2015. ulazi u koaliciju sa SDPom koja je njegovoj stranci donijela pet mandata u Sana boru, no ni ta odluka nije prošla bez potresa. Dapače, nakon što je koalicija sa SDP-om doživjela izborni neuspjeh, izazvala je pravu pobunu u dijelu stranke, posebno njezinu konzervativnijem dijelu koji personificira Marijana Petir. S nezadovoljnicima u stranci Beljak se obračunao suspenzijom uoči izborne skupštine, čime im je onemogućio da sudjeluju na unutarstranačkim izborima. Takvim pravno sumnjivim manevrom Beljak je sebi osigurao još jedan mandat na čelu stranke, no HSS je napustio dio istaknutih članova, među kojima i bivši zastupnik Branko Hrg i koprivničko-križevački župan Darko Koren. Oni su osnovali novu stranku – Mrežu nezavisnih lista, dok je Petir još nekoliko mjeseci ostala u HSS-u, da bi prošlog tjedna bila isključena iz stranke. Iako bi se neupućenom promatraču moglo učiniti da je IDS oduvijek disao unisono, bez raskola nije