Keglić u prvom planu

Mirjana Hercigonja-Saucha rođena je u Zagrebu, u kojem je završila Klasičnu gimnaziju i diplomirala na Medicinskom fakultetu 1968. godine. Specijalizirala je internu medicinu. Redovita je suradnica Kulturnog obzora Večernjeg lista. Priča “Sol u šljivama” uvrštena je u Antologiju kratkih priča Večernjeg lista za razdoblje od 1964. do 2004. godine, u izdanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti od Dimitrija Demetra do danas i u zbirku 50/50 natječaja za kratku priču – Ranko Marinković Večernjeg lista. Godinama je djelovala kao predsjednica Literarnog kluba Zbora liječnika Hrvatske. Objavljuje knjigu za djecu i mladež.

Jutro je. Zaposleni biraju mjesto flerta ili poslovnog sastanka. Drugi hitaju na kavu u društvu najboljih prijatelja, pasa. Pritom paze da ne stanu u friško govno ili čiste za svojim (pesom) govna. Naime, nema jedno bez drugoga; jer takva je ljubav! Pozvao ju je na “Keglić” pod stoljetnu platanu. Pažljivo je birala odjeću – jesenske boje, ne, još je ljeto, doduše bablje, ali s ljetnom haljinom ne pašu čizmice zaključila je, konačno se odlučila za varijantu s balonerom. Kosu je spustila niz ramena da mu se svidi. Tramvajem je stigla na vrijeme. Treća stanica prema zapadu od Trga jedanaesticom ili šesticom – a predlagao je i druge varijante. Na licu joj je titrao zagonetni osmijeh. Prolaznici su je radoznalo pogledavali. Njezino iščekivanje i sreća poput ospica prelazili su na njih. Zauzeo je stol obasjan suncem. Veselio se njezinu žustrom dolasku na lijepim nogama. Mogla je doći s bilo koje strane, ovisno o izabranom prijedlogu. Nije se brinuo o eventualnim pogledima poznatih. Vjerovat će da rješavaju grafičke varijante trgova Franje Tuđmana i Francuske Republike u sklopu projekta Nenada Fabijanića – Integrirani grad – kojim će se modernizirati i spojiti dva susjedna kvarta – Črnomerac i Trešnjevku. Krasnog li mjesta! Zavidno je promatrao igralište, stolce pod platanom, konobare koji su očito poznavali i pse, a ne samo njihove vlasnice i vlasnike. Hm, pa gdje je ona? Ona je u tom trenutku sišla s tramvaja kod Vinogradske i preko semafora prešla Ilicu, opterećenu gustim prometom. Bandićev prijedlog u travnju 2016. godine i nije bio tako lud, mislila je prolazeći pokraj zgrade bivše tvornice Kamensko, koja je stajala kao spomenik, oslikana grafitima. Iskopati tunel ispod te travnate površine i sačuvati preostale Rudolfove vojarne? To uopće ne bi štetilo kasnijem uređenju Trga; mogao bi zadržati prvobitnu namjenu Miroslava Begovića i ostati mjestom susreta, flerta i zabave, a bila bi tu i fontana u kojoj bi se zimi klizalo, a ljeti kupalo. Umjesto prema tračnicama i vlakovima, prostor bi se otvarao u susjednu Trešnjevku! Bolje ne može, zaključila je i istodobno spazila kiosk – iNovine. Taman se spremala da prijeđe ulicu, kad zazvoni mobitel. On! – Pa gdje si? Čekam te već dvadeset minuta – obraća joj je s nervozom u glasu, razočaran što je već ne vidi. Pretpostavljao je da je blizu i, gle, uistinu, nije li to ona, kod onog drveta, kod kioska i umjesto da se digne i mahne ili ostavi kavu i požuri se prema njoj, samo je povisio ton. – Vidiš li lijevo travu i parkiralište? To je Trg Franje Tuđmana. A desno, vidiš igralište? To je Trg Francuske Republike, zvan “Keglić”, i na tom “Kegliću” sam ja, u kafiću! Zaboravio je napomenuti da je zapravo ispod platane, na šetnici, pa se ona žurno okrenula desno prema prvom kafiću koji je ugledala. One stolce preko puta nije ni zapazila. Pregledala je sva lica izvan i unutar kafića. “Dante”, pročitala je, onda je vidjela još jedan kafić na istoj strani zapadnije, preko Čanićeve ulice, pa je u nadi otišla do njega. Nakon toga je, tražeći ga, došla do Slovenske, skrenula lijevo, pa se našla kod Zapadnog kolodvora. “Baš joj se neću javljati”, glasno je mrmljao već izvan sebe, “Nije malo dijete, sad je bila tu i sad je nema”. No nije mogao izdržati da je opet ne nazove. Ona je, dakle, na Zapadnom kolodvoru? “Ma u pičku materinu”, povikao je ne obazirući se na one koji ga mogu čuti; “Pa je si li ti uistinu tako glupa, kozo jedna, vidio sam te prije nekoliko minuta, imaš nešto šareno na sebi i kud si otišla? Na Zapadni kolodvor? Kako? Sad se lijepo vrati do Ulice Republike Austrije. Ovaj trg na kojem ja sjedim nalazi se u trokutu Zapadni kolodvor, Ulica Republike Austrije i Slovenske. A Slovenska siječe Ulicu Grada Mainza, bivši Prilaz JNA. Valjda ćeš znati naći”, zaurla još pa tresne mobitel u torbu pokraj sebe. Zaboravio je, međutim, na Reljkovićevu ulicu, onu u kojoj je zgrada bivšeg Kamenskog. Htjeli, ne htjeli, svi su se gosti terase morali uključiti. Radoznalo su gledali odakle će se djevojka pojaviti. I onda, vidim, ide jedna, žustro, ravno prema nama, mislim prvo, ona je, al’ se kolebam, nije njegov tip i uostalom, ova ne bi dopustila da joj sve to izgovori čovjek koji se hvali gostovanjem na Novoj, dakle, uvaženi poduzetnik ili arhitekt ili političar u ranim četrdesetima. Ne, sigurno čeka neku krhku ljepoticu duge plave kose! Ljepotica se za to vrijeme očito vratila u Ulicu Republike Austrije, bivšu Ulicu braće Oreški, dakle, vrtjela se ukrug. Vidjela je da auti skreću iz Ulice Republike Austrije mimo parka, ali tamo je već bila, a nije ga našla, pa gdje je onda? Prvotna se radost ugasila. Kad ju je već vidio, zašto joj nije mahnuo ili pošao u susret? Mislila je da se vole, ali njemu je očito bila važnija njegova pijana žena pa, iako tvrdi da će se rastati, ne rastaje se. Nadala se da će joj danas reći, tvoj sam, zauvijek; no umjesto toga, uživao je u njezinim mukama. Gledala je u livadu isprepletenu brojnim službenim i neslužbenim prolazima, pse, njihove vlasnike, plavo nebo bez oblačka, u novim čizmicama postajalo joj je vruće, osjetila je znoj na čelu. Odlučila je krenuti desno, za automobilima, ponovno je došla do općine, ponovno ugledala dječje igralište, prešla Reljkovićevu i tek tada shvatila da joj je on čitavo vrijeme bio u vidokrugu, ali se ona zbunila u želji da ga što prije vidi. Niti ju je pogledao niti ju je pozdravio, kamoli poljubio, samo je nastavio započeti razgovor mobitelom. Dakle, ipak krhka ljepotica duge plave kose! Sjela je. On se dalje pravio da je nema. Ljutnja, negodovanje i prijekor iščitavali su se na njegovu zgrčenom licu. Nastavio je razgovarati kad je naručivala konobaru i kad joj je stigao čaj – još je razgovarao, onda je izvadila fascikl, pogledavala u grafička rješenja, a on ju i dalje kažnjavao još jednim, pa još jednim razgovorom. Konačno je prekinuo. Ona se tiho premjestila do njega. Do vraga, sad ću još morati gledati i te njezine črčkarije, a toliko je glupa da ne zna ni gdje se nalazi, grozno joj je zamjerao što mu je uništila tako lijep dan. I što se to raspituje o njegovoj ženi? I sviđa li mu se njezina nova haljina; i što misli o idejnim rješenjima? Koja vražja idejna rješenja! Zar ne shvaća da je ona trebala biti glavno idejno rješenje za to jutro. Glupača! Ali dobro, barem joj je pokazao Trg na čijem projektu radi. Kako god, Keglić u prvom planu.