Odjeci slučaja Kamensko u vrijeme pada Agrokora
Olja Lozica vješto je režirala Radnice u gladovanju po tekstu Gorana Ferčeca inspiriranom njegovom majkom
“Radnice u gladovanju” Ferčec piše slijedeći Bachovu “Muku po Mateju” jer njega zanima patnja kolektiva, kako fizička tako i duhovna bojana.radovic@vecernji.net Zašto smo iz našeg rječnika potjerali riječ – radnik? Zašto smo danas svi djelatnici? Je li sramota biti radnik? Pita se to redateljica Olja Lozica. Sjajnog sugovornika na ovu temu, koja je od početka afere Agrokor aktualnija, ali i višeznačnija nego ikada prije, pronašla je u dramatičaru Goranu Ferčecu koji je napisao “Radnice u gladovanju”, snažan manifest koji počiva na stvarnosti – štrajku glađu radnica Kamenskog 2010. godine.
Mirovina od 1400 kuna
To je djelo koje u prvom redu postavlja pitanje o dostojanstvu rada, a redateljica, uz pomoć dramaturga Matka Botića, kao svojevrstan prolog u predstavu, koju smo premijerno vidjeli u petak 9. lipnja u ZKM-u, koristi još jedno Ferčecovo djelo, esej koji je napisao o svojoj majci radnici, o tome kako je propao dućan u kojem je radila, kako je natjerana u mirovinu i kako ta mirovina za cijeli radni vijek iznosi tek nešto više od 1400 kuna. No, ta i takva olovna stvarnost “opasan” je teatarski zalogaj, kojem prijeti i dociranje sa scene i posvemašnji dokumentarizam. Sve su zamke ovdje izbjegnute i ZKM ima novu predstavu koja govori o autorskoj i izvedbenoj snazi ovog kazališta, snažnu dramu nakon koje je najbolje pobjeći u zagrebački mrak i ostati sam sa svojim mislima. “Radnice u gladovanju” Ferčec piše slijedeći Bachovu “Muku po Mateju” jer njega zanima patnja kolektiva. Ovdje je to fizička (potresna je scena s korom banane) i duhovna patnja grupe žena koje koriste ono zadnje što im je preostalo – svoja tijela i svoje zdravlje – kako bi upozorile na nepravdu, kriminal, pretvorbu... sve ono u čemu sigurno nisu bile same. Ali bile su same u svom očajničkom pokušaju da štrajkom glađu izbore svoje pošteno zarađene plaće. Tu samoću i očaj, dok im dolaze direktor i gradonačelnik s kolačima, dok uokolo prolaze šetači sa psima, Olja Lozica jasno stavlja pred gledatelje, udara tamo gdje treba – ispod pojasa. Veliki posao ovdje je napravila i skladateljica Katarina Ranković, koja je djelo “prevela” u pasiju, kako je i zamišljeno, skladala glazbu te “upjevala” glumce. Zbog tih autorskih postupaka “Radnice u gladovanju” nadrastaju slučaj Kamensko, postaju univerzalan i snažan simbol – simbol patnje, i na žalost, beznađa.
Zašto smo danas svi djelatnici? Zašto je riječ radnik protjerana kao da je sramotna?
Izmiče tlo pod nogama
Na sceni (scenografija Stefana Katunara doslovno junakinjama izmiče tlo pod nogama, što je Pravdan Devlahović odlično upotrijebio gradeći dojmljiv scenski pokret svake od njih) su sjajne glumice ZKM-a: Hrvojka Begović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Marica Vidušić, a na čelu im je zapanjujuća Doris Šarić Kukuljica u ulozi predvodnice žena Kamenskog, istinska tragičarka koja uspijeva glad i tragediju sa scene ugraditi u svakog od ljudi u publici. Tu su i glumci: Petar Levantić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Damir Šaban (odličan u epizodi gradonačelnika) i Adrian Pezdirc kao svojevrsni alter ego samog Ferčeca.