Plenkovićev i Vučićev transfer političke shizofrenije

Jasno je zašto Vučić radi to što radi, ali teže je objasniti zašto nas Plenković, kao punopravnu članicu, vraća u predsoblje EU

Moguće je da je bilo više od lapsusa kada je Plenkovićev politički savjetnik Vladimir Šeks, opravdavajući okretanje HDZ-a snažno ulijevo, ovoga nazvao “Aleksandrom”. I premijer Plenković i dojučerašnji srbijanski premijer, a novi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dolaze iz desnog političkog spektra, ali provode lijeve politike skrojene po mjeri Bruxellesa. Doduše, Plenković nije mogao zamijeniti samoga sebe gay premijerkom, ali je zato poslao svog novog potpredsjednika Vlade na gay paradu. Obojica su za svoje politike osigurali podršku manjina, kao i podršku svih interesnih skupina u društvu, od financijskih do onih čisto uhljebničarskih. Strategije su im iste: napadaju staru oporbu njihovim oružjem, zbog čega je ova u rasulu, jer ne zna kako oponirati politikama koje im se sviđaju, a provode ih njihovi politički protivnici. Jedino što zbunjuje i pomalo boli jest da je te politike naš “Aleksandar” donio iz Europe, dok ih Vučić provodi iz europskoga predsoblja. Vučić je od Angele Merkel dobio zadatak okupiti u tome predsoblju sve regionalne kandidate za ulazak u EU, dok je Plenkovićev zadatak tu očito držati vrata odškrinutima svom europučanskom sudrugu. Jasno je zašto Vučić radi to što radi, ali je malo teže objasniti zašto nas Plenković sada, kada smo već punopravna članica EU, vraća nazad u to isto predsoblje. Kada smo mi ulazili u EU, provodili smo bezrezervno sve naloge koji su nam stizali odande, jednako kao što to radi Vučić u Srbiji danas, jer je tada postojao društveni konsenzus da je ulazak u EU u našem nacionalnom interesu. Ali danas se u to predsoblje vraćamo očito samo da bi se premijer Plenković svidio svojim kolegama iz EPP-a, odnoseći se prema hrvatskom društvu s istim onim mentorskim prijezirom kao još nedovoljno europskom i loše strukturiranom. Tako premijer iz sebičnih razloga šalje u svijet negativnu sliku o nezrelosti hrvatskog društva kako bi on sam ispao što bolji. To je politika iz koje je ishlapio i posljednji trag politike, ideologija kojoj je jedino obilježje da nema nikakve ideologije. Zato se govori o vrijednostima koje su navodno neupitne, a ne o legitimnim ideološkim i političkim razlikama. Zato se potiru svjetonazorski sporovi kako bi se fingiralo zajedništvo ciljeva. Zato u prvom planu imamo politički marketing bez suštine, a ne bitke oko suštinskih političkih alternativa. Riječ je o svojevrsnom transferu političke shizofrenije koja pod egidom uspostavljanja političke stabilnosti prijeti stvoriti uvjete za još veću političku nestabilnost. Zagovornici takvih politika, u namjeri da se svide svakome, brišu sve identitete i pretvaraju politički život u neprepoznatljivu smjesu ničega. Tako se stvara plodno tlo za pokretanje lavine koju nitko neće moći zaustaviti, jer na kraju neće biti nikakvih izvjesnosti na koje bismo se mogli osloniti. Politika upornog izokretanja slike društva o samome sebi na kraju uništava samopouzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije. Ova transformacija Andreja Plenkovića u hrvatskog Vučića, tako, u potpunosti odgovara politici koju sam premijer često naziva politikom “transformacije hrvatskog društva”. Dvojbene poruke koje je počeo slati medijima u cilju njihova discipliniranja samo su sitan detalj na velikom platnu na kojem se prikazuje hrvatska verzija “Transformera 2”. Ako jedno društvo s visine ocjenjujete kao nezrelo i nedovoljno demokratsko i želite ga transformirati na njemu suprotan vrijednosni pol, autoritarizam je jedini način za takvu njegovu transformaciju. To što Plenkovićev zaokret ulijevo ne nailazi na odobravanje same baze HDZ-a samo je jedan aspekt u toj golemoj slici transformacije hrvatskog parlamentarizma i demokracije u otuđene autoritarne politike koje su nam namijenile europske elite i njihovi izaslanici u hrvatskom političkom životu. Premijeru Plenkoviću, da bi postao Aleksandrom, izgleda još samo fali konj kojeg bi mogao zajahati, a uloga konja u toj predstavi očito je namijenjena hrvatskom narodu. Koliko je taj konj pitom i dobro izdresiran tijekom odvijanja prvog dijela hrvatskih Transformera za Sanaderove ere, ili će se on pak u nekom trenutku ipak ritnuti, ostaje za vidjeti. Svakako ova zakašnjela repriza u Hrvatskoj već igrane predstave budi žanrovske dvojbe o tome prisustvujemo li, u stvari, tragediji ili njezinoj farsi.