Nediplomatski

Da okrenemo leđa Ukrajini, pljunuli bismo sami na sebe

Prije dva dana umro je veliki njemački kancelar i ujedinitelj Njemačke Helmut Kohl, a Hrvati su bili među prvima koji su Nijemcima poslali izraze sućuti. Nismo zaboravili da je Kohl imao središnje mjesto među onima koji su odlučno i odlučujuće pridonijeli osamostaljivanju i međunarodnom priznanju Hrvatske. Kohl je, što se tiče Njemačke, svoj najveći posao odradio još 1989. kada je pao Berlinski zid, no nakon što je ujedinio Njemačku, svejedno je godinu, dvije poslije žestoko podržavao malu i za Njemačku prilično nevažnu Hrvatsku. To se zovu principi, jer premda je mogao slegnuti ramenima i prepustiti nas sudbini, on je ipak dao sve od sebe da pomogne da se i Hrvatska ujedini u svojim granicama. Hrvatska je već 19 godina “spojena” i svoj teritorijalni integritet vratila je nakon mirne reintegracije Podunavlja, jedine UN-ove mirovne operacije koja je efikasno riješena. I toliko godina poslije RH to nije zaboravila, nego se principijelno drži i kada je u pitanju slična kriza u Ukrajini. Andrej Plenković, čim je postao hrvatski premijer prije pola godine, podupro je Ukrajinu u njezinoj borbi za državni i teritorijalni integritet te ponudio hrvatski model mirne reintegracije kao onaj koji bi pomogao u rješavanju sukoba. Plenković je tu potporu ponovio i ovih dana pa je ruska diplomacija još jednom uputila protest RH. No, ovoga puta taj je protest bio blaži od onoga prije pola godine, kada je Rusija dosta ružno reagirala prema RH. Službeni Kremlj tada je ustvrdio da je cijena hrvatske reintegracije svog teritorija bio progon 250 tisuća Srba u operacijama Bljesak i Oluja. Rusija od RH traži da ne nudi više svoje usluge, nego da se vrati na odredbe dogovora iz Minska. To je, naravno, šuplja diplomatska fraza jer upravo je velika korelacija između dogovora u Minsku i mirne reintegracije Podunavlja. Plenković ovdje nudi hrvatski know-how kao alat koji može deblokirati blokirani dogovor iz Minska. Hrvatsko uplitanje i taj naš model Rusiji je problem jer znaju da bi završio hepiendom za Ukrajinu, koja bi vratila teritorijalni integritet i svoje granice. Plenković ovdje, međutim, ne nudi prepisivanje rješenja iz Erdutskog sporazuma, ne petlja se u to hoće li Kijev dati pobunjenicima u Donbasu i Lugansku teritorijalnu autonomiju ili ne. Rusiji zapravo najviše smeta što, kad Plenković govori o Krimu, drži ga ilegalno anektiranim, dok Rusija inzistira da se tamošnji narod referendumom opredijelio za život u Rusiji te da je to gotova stvar. Rusiji je pozivanje na mirnu reintegraciju po hrvatskom modelu problematično, ali, realno, ne bi trebalo biti jer je upravo taj model zaustavio egzodus Srba. U Hrvatskoj je dosta onih koji ne odobravaju ovakav Plenkovićev smjer, a kritike se uglavnom svode na tvrdnju što nam to treba, što se sad Plenković petlja, što nas se to tiče i stav da je za RH bolje da bude oprezna s ruskim medvjedom. To jesu politički pragmatični stavovi, međutim što se Hrvata tiče, neprincipijelni su, nečasni i kukavički. Ima u hrvatskoj javnosti mnogo onih koji su upravo ponosni što se po pitanju borbe ukrajinskog naroda za cjelovitost svoje države RH našla na “pravoj” strani. Javnosti, a pogotovo hrvatskim braniteljima i stradalnicima vjerojatno imponira i premijer koji ovdje ima jasne, a ne računovodstvene principe, koji ne mulja i ima jasan stav. Ukrajina je pored toga bila jedna od prvih zemalja koje su nas međunarodno priznale, a njezin doprinos da se u ratnim uvjetima naoružaju hrvatski vojnici također je nešto što “klasični” Hrvat neće zaboraviti. Čemu onda toliko čuđenje. Pa mi najbolje znamo koja je to teška muka boriti se za svoju nezavisnost i kako je teško pregovarati s pobunjenicima i imati posla s jačim protivnicima. I kada bismo sada slegnuli ramenima i Ukrajincima kazali da nas se to ne tiče, jer smo mi svoj problem riješili, pljunuli bismo na sebe. I kakav bismo mi to narod onda bili.

Rusiji je pozivanje na mirnu reintegraciju po hrvatskom modelu problematično, ali upravo je taj model u Hrvatskoj zaustavio egzodus Srba