Nismo daleko od ekstrema kakvi su prikazani u seriji

Nema nikakve sumnje kako je Sluškinjina priča jedna od najvažnijih serija ove godine. Sjetiti se odabrati istoimeni roman Margaret Atwood kao književni predložak bio je sjajan potez. U vrijeme kad je stvoren, roman je doista mogao biti jedino distopijski, dok je to danas samo po svojoj definiciji. Jer, pogotovo u sadašnje doba interneta, iz pojedinih dijelova svijeta dolaze prizori društava vrlo sličnih Gileadu. Totalitarno ustrojena država nastala na razvalinama Sjedinjenih Država ima dosta toga zajedničkog ne samo s nekakvom Islamskom državom, nego i s nekim priznatima od svjetske zajednice. Ipak, obećanje dano na početku serije nije do kraja ispunjeno. Vizualno, Sluškinjina priča ostala je na istome kao i na početku, a po nama, ili je trebala ući dublje u depresiju ili u neki optimizam. No opet, to nije dopustila priča koja ponovo nije dala dovoljno štofa ni za dalju regresiju glavnog lika Offred, njezino beznađe, ni za buđenje optimizma kako će se na kraju ipak sve okrenuti u njezinu korist. Ostalo je i pregršt neodgovorenih pitanja i neobjašnjenih detalja. Ne znamo kako su zapravo propale Sjedinjene Države, koji je položaj Gileada u svijetu (vidjeli smo tek neke ‘odnose’ s Meksikom) te, na kraju krajeva, što se događa s djecom koju rode sluškinje. U posljednjoj trećini serije gube se prizori iz prošlosti koji su odgovarali na ta pitanja, cijela se jedna epizoda troši na sudbinu Offredina muža, no bez hintova koja će biti njegova uloga dalje u priči. Nedovoljno o karakteru gileadskog društva govori i epizoda s bizarnim orgijama, rado bismo da se tu scenarij malo nadogradio, da se otišlo korak dalje u prikazivanju stvarne naravi totalitarnog društva u kojem se priča odvija. Ni u posljednjoj epizodi ne dobivamo odgovore na ova pitanja, štoviše otvaraju se nove dileme, još dvatri cliffhangera zbog kojih ćemo svakako pričekati i drugu sezonu koja bi se trebala prikazati sljedeće godine. A nije da bismo je propustili i bez cliffhangera. Jer, Sluškinjina priča rijetko je hrabra priča o ženama, odnosno o tome kako ni današnje društvo doista nije daleko od padanja u ekstreme kakvi su prikazani u romanu i u seriji. Također je za seriju odabran i spretan trenutak, jer danas svjedočimo regresivnim nastojanjima različitih političkih čimbenika u svijetu koja u temeljima imaju barem nešto od mračnjaštva prikazanog u seriji. Također, ne dopušta nam se ni da smetnemo s uma kako, kada se u vlastite ciljeve upregne rulju, odgovornih zapravo nema. Bez obzira na ranije izrečene nedorečenosti, serija u svakom trenutku ima dovoljno aduta da gledatelja zadrži pred ekranom te da se seriji i vratite i u sljedećoj epizodi. Elisabeth Moss odlična je u ulozi Offred. Moss sebe promovira u nešto što je trebala biti neka od sestara Mara, nenapadna a opet iznimna snaga na ekranu. S druge strane, nadamo se da ćemo od lika zapovjednika Waterforda kojeg tumači Joseph Fiennes vidjeti daleko više, makar zbog vještina kojima ovaj glumac doista obiluje. Serija je i prije kraja svoje prve sezone dobila kultni status, vidjeli smo u Ohiju prošlog tjedna neobičan prosvjed protiv zabrane abortusa feministkinja obučenih u kostime sluškinja. Fizički je to dokaz neobične snage serije koja možda na kraju godine neće biti ocijenjena najboljom, no koja će svakako ući u najuži krug najprovokativnijih te s najsnažnijom porukom. Svakako je ta gesta i priznanje sjajnoj kostimografiji serije gdje bi najviše nagrade trebao zaraditi već izgled sluškinja iz kojeg je smjesta vidljivo da čuvaju najveće tajne. Atwood je inače vrlo temeljita književnica, majstor detalja, a dosta njezine minucioznosti zaista smo i vidjeli na ekranu.

Elisabeth Moss odlična je u ulozi Offred, dok od lika zapovjednika Waterforda kojeg tumači J. Fiennes očekujemo puno više Problem je serije što nam nije dala odgovor na pitanje kako su propale Sjedinjene Države i kakav je položaj Gileada u svijetu