PRODAJUĆI ZEMLJU U BIH HRVATI POKAPAJU I SVOJU PROŠLOST I BUDUĆNOST
Neću voditi pokop onomu tko proda svoju očevinu, djedovinu, upozorio je svoje župljane u Skopaljskoj dolini (Bugojno) tamošnji svećenik. Taj apel sam po sebi dovoljno govori o alarmantnom trendu rasprodaje hrvatske zemlje u BiH. Prodaja, koja je jednako masovna kao i odlazak, upotpunjuje tmurnu sliku opstanka hrvatskog naroda u BiH. Nju je dodatno katastrofičnom učinio zagrebački demograf prof. dr. Stjepan Šterc. Ustvrdio je kako ni 400 tisuća Hrvata ne živi danas u BiH kao stalno stanovništvo unatoč tome što statistika iz popisa 2013. govori o 550 tisuća Hrvata od oko 780 tisuća prema popisu iz 1991. Tvrdi kako će ih za desetak godina biti 350 tisuća, a za dvadesetak ispod 300 tisuća. Profesorov crni scenarij potkrepljuju i najnoviji statistički podaci. U prvih šest mjeseci ove godine u svim većinski hrvatskim općinama broj umrlih veći je od broja rođenih. U nekima i za 30 posto. Tako će se vjerojatno nastaviti ako se ne donesu strateške odluke. A one se ne odnose samo na demografiju. Rađanje djece i ostanak u BiH posljedica su kulture življenja te ukupnih političkih, gospodarskih i drugih odnosa u društvu. Koji su potpuno demotivirajući. Nakon rata hrvatska zemlja je sve pustija. Prodaju se motivira i nametima na zapuštena imanja. Srbi su “svoja područja” gotovo etnički očistili od Hrvata. Tajni planovi bošnjačkoga radikalnog krila su da za dva, tri desetljeća Hrvate potpuno iskorijene i iz ostatka BiH. Raznim metodama već provode taj projekt. Nad najmalobrojnijim narodom u BiH vode se mirnodopski ratovi. Područja im se gospodarski osiromašuju i politički diskreditiraju. Previše se nevolja sručilo na jedan narod. Unatoč svemu, crnim scenarijima i negativnim trendovima, još uvijek nije sve izgubljeno. Ako bi se dogodile ustavne promjene u BiH kojima bi Hrvati osigurali političku zaštitu, to bi već bio motivirajući čimbenik za ostanak. Jednako tako treba osmisliti gospodarsku strategiju. Zajedno s Hrvatskom i ostatkom Europe treba pronalaziti proizvodne projekte. Domaći političari trebaju se mijenjati i nacionalne interese staviti ispred osobnog grabeža. Moraju znati strateški odgovoriti na demografsku depopulaciju. U sadašnjem političkom i gospodarskom ambijentu razmišlja se samo o odlasku, s kartom u jednom smjeru. Oni što su ostali sa strahom planiraju obitelj. Mladi se teško odlučuju na brak, a oni u braku sve češće biraju život bez djece. Zemlja je sve pustija i pogodnija za rasprodaju. Hrvati prema zemlji trebaju imati odnos poput nekih europskih naroda. Kao prema svetinji. Kada je prodate, onda ste pokopali i prošlost i budućnost. Zato treba, poput svećenika, krenuti u njezinu obranu. Za početak, ako se ne zna kako mlade zaustaviti u svojoj domovini i kako onima što ostaju osigurati uvjete za povećanje obitelji, može li se bar strateški sačuvati djedovinu?! Jer, i zemlja su ljudi! Smije li se ono što je u ratu krvlju sačuvano u miru izgubiti zbog novca.