Izgubljeni u 23. poglavlju

Jedna prijelomna vijest koju svi kao da previđaju: Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s Europskom unijom, a Hrvatska je pritom nije ni pokušala blokirati. Jest da su dva novootvorena poglavlja vrlo tehnička i zasad bez politički spornih pitanja – poglavlje o carinskoj uniji i poglavlje o pravu intelektualnog vlasništva – no hrvatske vlade, posebno one koje je predvodio HDZ, proteklih su mjeseci i na tehničkim pitanjima iz pregovora znale biti brze na okidaču u pokušajima blokiranja Srbije. Zapravo dobro je da Hrvatska, nakon što joj je pokušavanje blokiranja Srbije na svakom koraku skoro pa već prešlo u naviku, uzme mali predah. Da ne srlja baš u još jedan pokušaj blokade. Jer, prethodni pokušaji blokiranja Srbije do ispunjenja posebnih hrvatskih uvjeta nisu se baš pokazali uspješnima. Prije godinu dana Hrvatska je u Vijeću EU blokirala otvaranje 23. poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima tražeći da se Srbiji nametne, kao jedno od prijelaznih mjerila, promjena zakona o jurisdikciji nad ratnim zločinima. Pokušaj blokade tada nije uspio, Hrvatska je pod diplomatskim pritiskom ostatka EU pristala na otvaranje poglavlja i zadovoljila se nejasnim kompromisom koji ne govori o obvezi Srbije da mijenja zakon, nego o “izbjegavanju sukoba pravosudnih nadležnosti”. Što se dogodilo u međuvremenu? Je li u tih godinu dana Hrvatska osjetila kakav pozitivan učinak tog svog pokušaja blokade Srbije pri otvaranju 23. poglavlja? Nije. Tadašnji šef diplomacije Miro Kovač, koji je odveo Hrvatsku u tu diplomatsku ofenzivu potpuno nepripremljeno, pa svoj poraz nastojao prikazati zapravo kao pobjedu, potaknuo je osnivanje nekakvog Vladina povjerenstva koje bi nadziralo ispunjava li Srbija u 23. poglavlju ono što Hrvatska želi. Ali to se povjerenstvo u mandatu Vlade premijera Andreja Plenkovića nije sastajalo. Njegov zadatak od početka je bio nejasan jer kako nadzirati ispunjava li Srbija nešto što nitko drugi u EU (pa onda ni Srbija) ne shvaća kao uvjet koji Srbija treba ispuniti? Europska komisija, koja vodi pregovore uime 28 država članica Unije, govori Srbiji da promjena zakona o regionalnoj jurisdikciji nad ratnim zločinima nije uvjet. Takav stav, suprotan od usamljenog

Vladino povjerenstvo, koje je izmislio Miro Kovač da bi sakrio svoj poraz, nije se sastajalo u mandatu Plenkovićeve Vlade

hrvatskog tumačenja, jasan je i iz nedavnog odgovora Europske komisije na pisani upit Marijane Petir, zastupnice u Europskom parlamentu. Hoće li EU u okviru pregovora sa Srbijom zahtijevati stavljanje spornih članaka zakona izvan snage i poništavanje svih optužnica izdanih na temelju tog zakona, pitala je Petir. Europska komisija joj, međutim, nije odgovorila da hoće. Umjesto toga, Komisija joj je odgovorila da se izbjegavanje sukoba nadležnosti može postići “konkretnom regionalnom suradnjom i dobrosusjedskim odnosima pri rješavanju predmeta koji se odnose na ratne zločine”. Za EK, a kroz nju i za ostalih 27 država članica EU, rješenje problema koji muči hrvatske branitelje nije u promjeni srpskog zakona, nego u regionalnoj suradnji u procesuiranju ratnih zločinaca. Ta regionalna suradnja u Hrvatskoj je praktički onemogućena otkako je donesen Zakon o ništetnosti. Put naprijed u rješavanju ovog problema je, zapravo, put unatrag. Natrag na ono što je svojedobno predlagao bivši predsjednik Ivo Josipović: uspostava regionalne pravosudne suradnje u kojoj bi pravosuđe svake zemlje vodilo postupke za ratne zločine protiv državljana te zemlje, a prepuštalo drugoj postupke protiv drugih. To nedvosmisleno ponavlja i Europska komisija u odgovoru na pitanje Marijane Petir. Ali i ta izbačena HSS-ovka, kao i mnogi drugi HDZ-ovci, toliko su energije i političkog kapitala uložili u uvjeravanje javnosti da je moguće s pozicije članstva u EU natjerati Srbiju da mijenja sporni zakon da im je teško sada priznati da je to nemoguće i da treba tražiti drukčije rješenje. A nekakvo rješenje je nužno. Sadašnji “status quo” stvara pravnu nesigurnost za hrvatske branitelje. I nitko istinski ne radi na uklanjanju tog problema. Hrvatska politika pravi se kao da EU dijeli naše tumačenje da Srbija ima obvezu promijeniti zakon, europska politika jasno sugerira da ne dijeli to naše tumačenje, već predlaže rješenje u duhu regionalne suradnje, a Srbija sluša što joj signaliziraju iz Bruxellesa, ne iz Zagreba. I takav začarani krug, u kojem svatko poriče onaj dio stvarnosti koji mu ne odgovara, može potrajati unedogled. Za to vrijeme problem nije riješen, već je gurnut pod tepih i čeka da se netko o njega ponovo spotakne.