Gospođo Vokić, čini se da će ulica ipak birati ministre

Gdje bi ulica smjenjivala ljude? Ne treba tome davati veliku važnost. Ljudi će malo prošetati, malo progovoriti, još najbolje da će ulica smjenjivati ministre. Pa gdje bi to došlo – zapitala se neki dan Ljilja Vokić, bivša HDZ-ova ministrica znanosti i obrazovanja, gostujući na N1 televiziji na temu građanskog prosvjeda zbog kurikularne reforme. Pritom je zorno pokazala zašto više nikada, bude li pameti, neće biti ministrica, demonstrirajući zavidnu dozu nepoznavanja elementarnih demokratskih procesa. Podcijenila je gospođa Vokić hrvatske građane, računajući na inertnost, razočaranje političkim procesima i onima koji obnašaju vlast, onima koji su doveli do konstantnog, iz godine u godinu tonućeg podbačaja na biralištima. No, čini se da su prizori koji su posljednjih godina pristizali iz Bukurešta ili Beograda, gdje su se rijeke sa stotinama tisuća građana valjale ulicama u borbi s korupcijom, beznađem ili uzurpacijom elementarnih građanskih prava, djelovali motivirajuće na Hrvate koji su naposljetku odlučili doprinijeti, prekinuti dugogodišnju apatiju i šutnju. Jedan od svježijih primjera je i angažman 30 tisuća ljudi koji su stavili potpis na peticiju kojom se traži hitno rješavanje gorućeg slučaja potrebite, teško bolesne djece u Klaićevoj, a bude li posljedica te akcije i trajno rješavanje zdravstvene skrbi za najranjivije, i te zasluge valja pripisati građanima kojima je dosadilo šutjeti. Baš kao i predstavnicima Pokreta otoka koji su neki dan polijegali na ručnike po Markovu trgu tražeći da ih se uključi u donošenje odluka koji se tiču morske obale, zahtijevajući da se Zakon o koncesijama vrati na javnu raspravu. Prvu rundu su dobili pa je s dnevnog reda Sabora glasovanje o zakonu skinuto – do daljnjega. Bit će da ih je ohrabrila još jedna prethodno izvedena građanska intervencija, ona iz ožujka, predvođena stanovnicima Bola na Braču kojima je plaža najveće bogatstvo stoga su uspješno zaustavili davanje koncesije u ruke čovjeka iz bliskog kruga rukometnog moćnika Zorana Gopca, bez ikakva iskustva u upravljanju bilo čime, a kamoli nacionalnim blagom poput Zlatnog rata. Jedna od takvih akcija sprema se upravo danas na Plitvicama gdje će građani, predvođeni umirovljenim hrvatskim braniteljima, prosvjedom pokušati zaustaviti divlju gradnju koju također izvode interesne skupine usprkos apelima UNESCO-a i prijetnji gubitkom statusa svjetske baštine. A da se za zelenilo valja boriti pokazala je i mala ali glasna skupina iz zagrebačkog parka Savica koja je, usprkos podmetanjima, uspjela zaustaviti gradnju megalomanskog betonskog parka mimo volje građana. U konačnici, i akcija koja je na ulice hrvatskih gradova izvela desetke tisuća građana koji zahtijevaju provedbu hitne implementacije kurikularne reforme, pa tako u dva navrata, činjenica je koju nitko nije mogao ignorirati, pa ni premijer. Osim što je javno priznao da ne želi građane na ulicama, smjena sada već bivšeg ministra Pave Barišića, koji je netom pred konačni pad izjavio da nije razmišljao o prosvjedu jer je imao previše posla, direktna je posljedica građanskog bunta, demonstriranog na ulicama, ma koliko bivša ministrica Vokić i njoj slični mislili drukčije. Pa neće nam valjda ministre birati šutnja!

Prizori sa ulica Bukurešta i Beograda djelovali su motivirajuće na hrvatske građane koji su naposljetku prestali šutjeti