Na hrvatsku privatizacijsku scenu stupaju otkupljivači dugova

Posljednja vijest: ruski Sberbank od nizozemske tvrtke u vlasništvu Ivice Todorića preuzima 18,5 posto dionica Mercatora koje je Ivica Todorić založio za kredit od sto milijuna eura, i namjerava ih brzo prodati kako bi nadoknadio barem dio svojih potraživanja. Istodobno američki investicijski fond specijaliziran za zaradu na poduzećima u teškoćama (tzv. “lešinarski”) odobrava Agrokoru 400 milijuna eura novoga kredita kako bi sto posto naplatio Agrokorove obveznice koje je kupio za samo tridesetak posto nominalne vrijednosti. I taj i ostali Agrokorovi vjerovnici uključili su se u rad vjerovničkog vijeća Agrokora pod izvanrednom upravom čekajući konačnu nagodbu nakon koje će znati koliko će svojega potraživanja morati otpisati, koliko će eventualno naplatiti uz dugi poček, duge rokove dospijeća i simboličnu kamatu, a koliko će moći pretvoriti u Agrokorov kapital i relativno brzo prodati. Koji je zajednički nazivnik svih tih procesa? Posrijedi je rasprodaja dugova s kojima je od početka 90-ih godina do danas obavljena hrvatska tranzicija. “Privatizacija se u Rusiji odvija u tri faze”, rekao je poznati ruski oligarh Boris Berezovski Paulu Klebnikovu, autoru knjige “Kum Kremlja: Boris Berezovski i pljačka Rusije” (Hearcourt, New York, 2000.) “Prva faza je privatizacija profita. Druga je privatizacija imovine. Treća faza je privatizacija dugova.” No, to očito ne vrijedi samo za Rusiju. Trgovinom Agrokorovim dugovima odvija se ovih dana i treći čin hrvatske pretvorbe i privatizacije. “U svijetu nitko ne kreće u obrt ili biznis sa svojim kapitalom. Nema ničega bez banaka, kredita”, rekao je Ivica Todorić u jednom od prvih intervjua “Danasu” 1993. No bio je u pravu samo djelomično. Gradeći Agrokor Ivica Todorić išao je stopama svojega oca Ante koji je i svoj Agrokombinat 60-ih godina prošlog stoljeća razvijao bankovnim kreditima. Ali, između 60-ih i 90-ih godina najmanje su dvije goleme razlike. U Antino doba kapital je bio zabranjen, a njegovo posjedovanje kažnjivo: kad ga je pokušao stvoriti, i sam Ante završio je u Staroj Gradiški. Ivica se, međutim, već mogao oslanjati na kapital u znatnoj mjeri, takvoj koja bi ublažila njegovu prezaduženost, ali to nije želio. Također, kredite kojima se koristio otac Ante velikom brzinom obezvređivala je inflacija jugoslavenskog dinara, dok se Ivica zaduživao u “čvrstoj” valuti, u kunama s deviznom klauzulom ili u dolarima i eurima, pritom još s kamatom većom od inflacije. I tako sve dok se nije doveo u slijepu ulicu, da kredite nije mogao ni vraćati ni povećavati. Krug se zatvorio. U prvoj fazi hrvatske privatizacije pravo upravljanja kupovali su zaposlenici na državni kredit, a socijalistički menadžeri bankovnim kreditima. Da bi te dugove uspijevali servisirati, u drugoj fazi privatizacije novi su kapitalisti prodavali nekretnine i prava, a biznis su razvijali novim zaduživanjem. Sada na hrvatsku privatizacijsku scenu stupaju oni koji su dugove u stanju kupiti kapitalom, no to više neće biti hrvatski građani.

Ruski oligarh Berezovski kaže: “Prva faza je privatizacija profita. Druga je privatizacija imovine. Treća faza je privatizacija dugova.”