Otac me nije gurnuo u reprezentaciju
Ne mogu oni igrati protiv nas, to je ipak velika razlika – rekao je Loren Fatović
U istom hotelu u Ruzi žive otac Elvis, izbornik Australije i sin Loren, hrvatski vaterpolski reprezentativac. Iz slavne loze Fatovića anton.filic@vecernji.net Najbolji hrvatski vaterpolisti igraju danas na završnom turniru Svjetske lige u Ruzi posljednju utakmicu u skupini. Sastajemo se s Australijom (početak u 15 sati po hrvatskom vremenu), a taj će meč biti interesantan i zbog toga što Australiju kao izbornik vodi naš stručnjak Elvis Fatović (46), a za hrvatsku vrstu igra njegov sin Loren (21). – Lako će mu biti ove godine kad smo promijenili pola momčadi i znatnije smo pomlađeni. E, da smo se sastali prošle godine, bilo bi gusto – šali se Elvis dok nam u hotelu u Ruzi, u kojem su smještene sve reprezentacije, prepušta sina za razgovor. – To se tata samo tješi. S kojom god momčadi oni nastupili, mi smo bolji od njih, u svakom pogledu. Nije lako igrati protiv oca, prvi put sam u takvoj situaciji, ali srećom on je trener, nije igrač. Kao najmlađi član naše vrste bili ste na svečanom otvaranju natjecanja i nosili hrvatsku zastavu. Kako vas se dojmila ceremonija? – Iznenadio sam se kako je to bilo dobro pripremljeno. Bilo je i svjetlosnih efekata i glazbe. Rusi su se baš potrudili. Koliko vama kao igraču pomaže, ili odmaže, to što ste Fatovićev sin? – Pokušavam što manje misliti na to. Vjerojatno ima ljudi koji misle da mi je to puno pomoglo, da me je netko gurao, ali u tome nema nimalo istine. Mogao mi je dati samo pokoji savjet i to je sve. Pokušavam se ne obazirati na to i biti maksimalno usredotočen na sebe i na svoju igru. Elvis je preuzeo Australiju u siječnju 2013. godine. Koliko ga nema kod kuće u Dubrovniku i koliko vam nedostaje? – Pa, nema ga veći dio godine, dođe nakon tih svjetskih natjecanja na mjesec-dva. Na početku mi je sigurno puno nedostajao jer je on praktično cijelu karijeru proveo u Dubrovniku, pa nismo navikli da ga nema toliko dugo. No, sada sam i ja u pogonu, sezona je duga, pa da je on i kod kuće, ne bismo se puno družili. Vjerojatno se često čujete, daje li vam savjete? – Kad se čujemo, o vaterpolu pričamo minimalno. Eventualno prokomentiramo neku važniju utakmicu Juga i to je to. Nemam nikakav pritisak s njegove strane. Jeste li bili kod oca u Australiji? – Nisam. Nisam našao vremena s obzirom na to da sam praktično stalno u pogonu. Mama i stariji brat Marino (rođen 1994., završio studij u SAD-u – op. a.) su bili i kažu da im je bilo lijepo. Jako ste napredovali, vaš trener Vjeko Kobešćak ističe vas kao igrača koji je najviše napredovao? – Lijepo je to čuti, posebno kad se zna kakve su dvije Jugove prethodne sezone bile. Imao sam čast biti dio te momčadi, igrati s Jokovićem, Perroneom, Lončarom, Medom (Obradovićem – op. a.), Garciom, Bijačem... Sve da i nismo ništa osvojili, s njima bih svakako napredovao i ljudski i igrački. Nije mi se moglo poklopiti bolje nego da igram s takvim ljudima i takvim igračima. Najmlađi ste u reprezentaciji. Kako je prošao “obred” inicijacije, U tenisu moraju nešto otpjevati... – To je bilo prošle godine. Imali smo neku večeru pa sam ja na kraju trebao održati zdravicu. No, poslije se na to zaboravilo. Kako ćemo proći u Ruzi? – Vidjet ćemo, nadam se medalji kao i svi ostali u našem timu.
Kad se čujem s ocem koji je u Australiji, ne razgovaramo o vaterpolu, već običnom životu