Vučićev postmoderni dernek

Svečanost je to svakako dostojna rukopolaganja kakvog novog Cezara ili Tita, a Vučić baš najavljuje da namjerava postati liderom “zapadnobalkanske šestorke”, ali i gajiti bliske odnose sa “zemljama Europske unije iz regije”, odnosno s Hrvatskom i Slovenij

Svečana inauguracija novog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, sudeći prema medijskim najavama, predstavljat će pravu Amfitrionovu raskošnu gozbu na kojoj će se služiti obilje različitih đakonija i svakojakih delicija. Liberalizam ukusa, kako se čini, jedino je što treba ponijeti, a pozvani su svi, od regionalnih lidera do europskih izaslanika, arapskih šeika i ruskih generala. Računa se na pet tisuća uzvanika, a audijencija će biti uveličana i prisustvom statua sedamnaest rimskih imperatora. Uzvanici će biti primljeni u “Titovu salonu” u Plači (bivše Federacije) Srbija, zgradi iz koje se u vrijeme komunizma upravljalo bivšom Jugoslavijom, a koja sada ponovno postaje sijelom moći u kome će stolovati Vučić. Prema ambicijama i najavama, rekli bismo da u tim statuama i salonima ima i nečeg višeg od puke simbolike. Svečanost je to svakako dostojna rukopolaganja kakvog novog Cezara ili Tita, a Vučić baš najavljuje da namjerava postati liderom “zapadnobalkanske šestorke”, ali i gajiti bliske odnose sa “zemljama Europske unije iz regije”, odnosno s Hrvatskom i Slovenijom. Kada je njemački pjesnik i esejist Hans Magnus Enzesberger nazvao

Ideja eurokrata koja stoji iza podrške Vučiću bila je pronaći političara u Srbiji koji bi imao dovoljno moći kako bi priznao neovisnost Kosova i tako zatvorio začarani balkanski krug ratovanja. Zauzvrat je Vučić očito tražio (i dobio) podršku od EU kako bi promovirao sebe kao lidera tzv. zapadnog Balkana

Slobodana Miloševića “prvim postmodernim diktatorom”, vjerojatno nije mogao ni slutiti da će ta njegova sintagma kroz dvadesetak godina puno bolje pristajati novom vođi proeuropske, demokratske Srbije, nego usamljenom komunističkom aparatčiku koji pokušava produžiti svoju vladavinu u nepovoljnim geopolitičkim okolnostima. Pod “postmodernim diktatorom” Enzesberger je imao na umu upravo taj cinični, dvogubi Miloševićev identitet komunista prigodno preobučenog u nacionalista. Ali da će postmodernom ideološkom rastakanju podleći i sama liberalna, proeuropska ideološka matrica – dakle, ona s koje je Enzesberger pokušavao ujedno situirati Miloševića-komunista i Miloševića-nacionalista – to je teško bilo za očekivati. No s usponom Vučića u Srbiji upravo se to dogodilo. Kako znamo, Vučić se je gotovo obnoć od srpskog nacionalista s rubne desnice prometnuo u uglađenog proeuropskog političara liberalne orijentacije. To što je za svoju nasljednicu na premijerskom mjestu imenovao ženu, a uz to lezbijku i Hrvaticu, samo dodatno podvlači taj njegov proeuropski i liberalni zaokret. Prelako bi bilo otpisati taj njegov potez kao puki politički cinizam, kao dlaku ispod koje bismo trebali tražiti skrivenu staru Vučićevu radikalsku ćud. Radi se o strategiji ili ideološkoj matrici kojom se Vučić uspeo na vlast, putem koje vlada i o uspjehu koje ovisi njegova daljnja politička sudbina. Nova premijerka Srbije, Ana Brnabić, nije tek Vučićeva lutka na koncu, već utjelovljenje Vučićeve političke biti. Naravno da je ona njegov projekt, bez autonomne političke snage, ali ne postoji neka alternativna strategija kojoj bi se Vučić mogao okrenuti ako s ovom doživi neuspjeh. Ana Brnabić dolazi iz miljea tzv. druge Srbije, Srbije koja na sebe gleda kao na građansku, liberalnu, europsku, prosvijećenu, demokratsku itd. – za razliku od patrijarhalne, tradicionalističke, nacionalističke, autoritarne, koju bi reprezentirao “stari Vučić”. U Srbiji je postojalo vrlo snažno tzv. građansko društvo, koje je funkcioniralo gotovo kao paralelan sustav, u dobroj mjeri jači i utjecajniji od, recimo, oporbenih političkih stranaka. Vučić svoj uspon i plebiscitarnu podršku koju danas ima u Srbiji duguje upravo paktu koji je napravio s tom drugom Srbijom. Drugi stup Vučićeve moći svakako je podrška koju ima od Europske unije i njemačke kancelarke Angele Merkel. Ideja eurokrata koja stoji iza podrške Vučiću bila je pronaći političara u Srbiji koji bi imao dovoljno moći kako bi priznao neovisnost Kosova i tako zatvorio začarani balkanski krug ratovanja, koji je započeo prije trideset godina, Miloševićevim usponom na vlast na Gazimestanu. Zauzvrat je Vučić očito tražio (i dobio) podršku od EU kako bi promovirao sebe kao lidera tzv. zapadnog Balkana. Formula je, dakle, grubo rečeno: Kosovo za obnovu bivše Jugoslavije. Njegovo preseljenje u bivšu Palaču Federacije simbolizira upravo tu njegovu ambiciju. To su političke đakonije koje će se, po svemu sudeći, služiti na Vučićevu postmodernističkom derneku koji za svoje visoke uzvanike priprema novi balkanski imperator. Nikako u njoj ne treba gledati trijumf tradicionalističke, konzervativne, u sebe zatvorene Srbije. Naprotiv, bit će to slavljeničko veselje na kojem će se promovirati liberalne i europske vrijednosti, tolerancija, različitost i uključivost. Neće to biti povratak u prošlost, već otvaranje vrata budućnosti koja bi lako mogla postati i našom.