‘Slavni Bukovi bio je naš podstanar u Kupskoj ulici 17’
“Dinamo - dobra klub, ali koliko odbornika (članova uprave), toliko struja”, znao je govoriti veliki Bukovi
Čuveni Mađar je do dana današnjeg najdugovječniji trener plavih, sa stažem od čak 4277 dana na klupi Građanskog i Dinama Jedna požutjela fotografija iz Dinamova kalendara iz 90-ih, kadar s neke od utakmica neponovljivoga Građanskog, i na njoj jedan neobičan, a tako upečatljiv i odnekud poznat detalj – kuća dvokatnica u pozadini. Šetajući zagrebačkom Martinovkom, danas nakrcanom poslovnim zgradurinama, gotovo bez kvadrata zelene površine, u potrazi za bilo kakvim tragom slavne Purgerije (tako su zvali igralište Građanskog), zastajemo u Kupskoj ulici, a tamo, na broju 17, točno nasuprot HEP-ova mastodonta, još strši, oguljene fasade, ali ponosno i gordo, poznata dvokatnica, posljednji ostatak jedne veličanstvene ere zagrebačkog i hrvatskog sporta.
‘Tata je kupio kuruzu’
Jedan od stanara kuće iz ove priče je i 67-godišnji Želimir Žitković, starosjedilac u kvartu, sin pokojnog Ignaca Žitkovića, nekadašnjeg povjerenika HSS-a za Martinovku i poznatog stolarskog obrtnika. - Tata je dvadesetih godina kupio ovu zemlju kao “kuruzu” i prodavao gradilišta, među ostalim sagradio je i ovu kuću u kojoj i danas stanujem. Moja obitelj na prvom katu, a stan na drugom katu smo iznajmljivali. Među ostalima, od 1936. u njemu je živio i Marton Bukovi. Da, čuveni trener Građanskog bio je naš podstanar! – priča nam Želimir Žitković, koji je nastavio očevim stopama i cijeli život bavi se stolarskim zanatom. Na spomen Bukovijeva imena, stare purgerske nogometne romantičare preplavit će nostalgija. Arhitekt modernog zagrebačkog nogometa, tako mu je tepao Zvonimir Magdić - Amigo, a uz Ćiru Blaževića i Branka Zebeca bio je najveći trener bogate Dinamove povijesti. Da, Dinamove, ne samo Građanskog, jer čuveni Mađar bio je u dva navrata (1945.-1947. te 1960.-1961.) i trener maksimirskih plavih. Bukovi je, prema pričama iz Dinamove povijesti, čak najdugovječniji trener plavih, na čijoj je klupi proveo 4277 dana, a s njim je Građanski izrastao u jednu od najdojmljivijih i najuglednijih europskih nogometnih družina. Osim što su rušili primjerice Liverpool (1936.) i moćni mađarski Nagyvarad (1944.), purgeri su s Bukovijem bili prvaci Jugoslavije 1937. i 1940. te prvaci Nezavisne Države Hrvatske 1943. godine. Ovo je njihova najčuvenija postava: Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović. No, kako se i zašto uopće Marton Bukovi doselio na Martinovku, u Kupsku ulicu? - Zato što je tražio stan u neposrednoj blizini igrališta Građanskog, ali i poziciju s koje je imao pogled na igralište. Moja obitelj stanovala je na prvom, a Bukovi na drugom katu naše zgrade i s prozora mu je pucao pogled točno na sredinu igrališta. Bio je dovoljno blizu da je mogao s prozora voditi trening i u svakom
Bukovi je bio pravi gospodin, svjetski čovjek, kaže nam Želimir Žitković Bukovi je sa svoga prozora na drugom katu naše zgrade imao pogled na igralište Građanskog i s prozora je znao galamiti na igrače ŽELIMIR ŽITKOVIĆ stanovnik Kupske 17
trenutku kontrolirati igrače. I nije se ustručavao galamiti na njih iz svoga dnevnoga boravka - pripovijeda nam Žitković detalj iz života slavnoga trenera koje mu je ispričao otac Ignac. Koje su još očeve uspomene na Bukovija? - Bukovi je tatu zvao Nači Bači li Gazdara. Pričao mi je tata kako je Mađar bio pravi gospodin, svjetski čovjek, galantan i uglađen. Znao je jednom mjesečno doći k nama na ručak, i u našoj kući bio je to veliki događaj, no znao je, zaokupljen nogometom i potpuno posvećem svome poslu, i ne pojaviti se, jednostavno zaboraviti. Dolazili su k nama Monsider i Kokotović..., mnogi igrači Građanskog obraćali su se mome ocu za pomoć ako bi im nešto zatrebalo - nastavlja Žitković. Bukovija je upoznao i osobno, sredinom 60-ih, kada je Mađar bio trener Olympiacosa.
- Putovao je Bukovi vlakom iz Grčke prema Budimpešti, i morao se zadržati nekoliko dana u Zagrebu kako bi dobio vizu za Mađarsku. Tada se sjetio naše obitelji, došao je k nama i ostao nekoliko dana. Tata je bio jako sretan i odmah je napravio veselicu. Uživao sam slušajući njegov nepravilan hrvatski, znao je reći: “Dinamo dobra klub, ali koliko odbornika (članova uprave), toliko struja”. Ili za Dražana Jerkovića: “Veliki talent, mali učinak”, htio je reći da je Draža na travnjaku bio pomalo lijen - dodaje Žitković.
Prebojen stari natpis
I sada dolazimo do najtužnijeg dijela ove priče, ili kako je u svibnju 1945. godine zatiran svaki djelić čuvene Purgerije. Sve je, naime, u jednome danu bilo - spaljeno. Zatrt je svaki trag slavne povijesti Građanskog. - Moj tata, kao istaknuti HSS-ovac i uspješan obrtnik, bio je proglašen državnim neprijateljem i proveo je nekoliko mjeseci u logoru na Kanalu u Držićevoj, a radionica, 22 stroja i sav materijal bili su zaplijenjeni. A klupske prostorije Građanskog? Da, spaljene su bile, znam i tko ih je palio, neki su još među živima. Tada su još bili dječaci, netko ih je nagovorio, a njima je to tada bilo zabavno... zaključio je Žitković. Na kraju, zanimljiv štiklec poslao nam je i čitatelj Božidar Mikulan iz Zaprešića. Tvrdi da je još do prije nekoliko mjeseci na kući koja se nalazi na uglu Kupske i Sutlanske ulice osamdeset godina stajao natpis “Krčma Građanskom igralištu”, ali da je u tom objektu sada otvorena pekara, a vlasnik je natpis jednostavno prebojio. - O tome sam obavijestio Zorislava Srebrića i on je rekao da će nešto poduzeti da se natpis vrati, ali sve je ostalo na obećanju - piše Mikulan. Inače, lešnato igralište Građanskog bilo je smješteno između Kupske na istoku, Koranske na zapadu (gdje je bila i tribina), Sutlanske na sjeveru, a od 1939. godine i Varaždinske, današnje Vukovarske, na jugu.
I danas u Zagrebu ima živih koji su 1945. godine spalili igralište i prostorije Građanskog