Mitterrand nije Valter. BiH nije obranio, a Srbe je pretvorio u gospodare rata

Zašto se uopće upuštao u rizik dolaska u opsjednuti grad i to na godišnjicu ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda i na dan bitke na Kosovu, ostaje nejasno do danas

JPiše Mirko Galić oš nije do kraja složen mozaik tajanstvenog putovanja Françoisa Mitterranda u Sarajevo 28. lipnja 1992., dakle, prije punih 25 godina: koliko je to bio diplomatski pothvat, koliko marketinški blef, a koliko politička podvala ili čak ljudska prijevara? Zašto se tadašnji francuski predsjednik uopće upu- štao u rizik dolaska u opsjednuti grad, slijetanja na razorenu pistu na koju su padale granate, i to na samu godišnjicu ubojstva austrougarskoga prijestolonasljednika Ferdinanda na sarajevskim ulicama? Različiti odgovori i dalje kruže u vezi s tim događajem kojim je visoki gost na nekoliko sati možda i ugrozio vlastitu sigurnost, a ostavio u višegodišnjoj pogibelji Sarajlije koji su naivno povjerovali u njegovu misiju spasa. Na isti se dan odigrala i završna bitka na Kosovu, što Srbi slave kao Vidovdan, pa se u gotovo svim interpretacijama provlačila više-manje eksplicitna teza da je Francuz više koristio (veliko)srpskim moćnicima, koji su opkolili grad na gotovo srednjovjekovni način, ali s upotrebom modernoga oružja i bez ikakvih viteških obzira, nego što je stvarno pomogao ostavljenoj i nemoćnoj sarajevskoj raji da se oslobodi opsade. Srpska legenda govori da su i zvona s Notre-Dame u Parizu svojedobno oglašavala srpsku tragediju na Kosovu; za tragediju koju su Karadžićevi i Mladićevi Srbi stvarali u Sarajevu (i BiH), na kraju 20. stoljeća, u Pariz su dolazili uvjerljivi dokazi iz mnogih izvora, službenih i neslužbenih podjednako. Bilo je razvidno od prvoga dana tko je tko u tome ratu da agresori nisu zasluživali da im francuski predsjednik s ostatkom svijeta čuva leđa dok oni masakriraju jedan grad i njegove stanovnike. Ostalo je nejasno do dana današnjega kome je sve francuski predsjednik mazao oči kad je „otvarao humanitarni koridor“, a zapravo prepuštao Sarajevo na milost i nemilost ratnim zločincima koji se u Haagu, uoči izricanja presude, mogu cinički ponositi što su i oni toga dana bili u odboru za doček, u sarajevskoj zračnoj luci. Mir nije držao vodu ni dok majstori odu!

Nije htio sresti Tuđmana

Na Palama je Miloševićeva falanga instalirala svoju vlast i s oružjem bivše države više od tisuću dana i noći poslije francuske oslobodilačke misije slobodno ubijala jedan grad koji se branio jedinim sredstvom koje je imao na raspolaganju – dostojanstvom u kome je morala biti i nešto prkosa i mnogo prijezira prema onima koji su ga gurnuli u takvi pakao. Poznato je da je Mitterrand osobito dobro poznavao povijest (uz literaturu), da je sigurno bio svjestan – sam je o tome ministru Bernardu Kouchneru govorio u avionu dok su zajednički letjeli „oslobađati“Sarajevo – koliko ona „pritišće“zemlju (i regiju) u koju je dolazio, i da je morao razlikovati mitsku dimenziju svoga putovanja od aktualno-političke (u)potrebe, koju nije mogao zaobići ni izbjeći. Uostalom, odbio je Miloševićev poziv da u Sarajevo putuje preko Beograda; plašio se, kako je sam rekao, naslova: „Mitterrand kod crvenog diktatora“! Nije prihvatio ni Tuđmanovu ponudu da najprije sleti u Zagreb, kad od prve nije mogao sletjeti u Sarajevo; nije htio dati „političko značenje“svojoj inicijativi, pa ni u glavnom dalmatinskom gradu, gdje je neplanirano prenoćio prije konačnog puta u Sarajevo, nije htio sresti hrvatskoga predsjednika; kao da je gost nakratko postao domaćin u njegovoj državi. Slobodan Milošević jest bio diktator, i to ga je udaljavalo od Mitterranda demokrata više nego gora činjenica da je on pripremio i pokrenuo rat za “veliku Srbiju”, koju je francuski predsjednik relativizirao i u avionu, na putu prema Sarajevu. Kad mu Kouchner priča kako je spašavao Dubrovnik od „invazije crnogorskih trupa koje su vodili srpski generali“, kako je uništen Vukovar, kako je bombardiran Osijek, kako je u Hrvatskoj „tisuće mrtvih“, Mitterrand ga prekida: „Što se moglo učiniti? Da Francuska objavi rat Srbiji? Da ginu naši vojnici? Dok sam ja predsjednik, Francuska neće voditi rat protiv Srbije“(Kouchner je zapisao razgovor, i objavio u knjizi „Ce que je crois“)! Nije Mitterrand volio „svoga“generala (De Gaullea) dok je bio na čelu francuske države, da bi imao drukčiji odnos prema hr-