Mnogo više ljudi dolazi na Trg maršala Tita gledati predstave u HNK nego vani prosvjedovati

Kada sam posljednji put bio na zagrebačkom Trgu maršala Tita, otišao sam gutajući suze, dirnut, potresen, ganut ljepotom i zgrožen strahotom onoga što su mi tamo bez riječi, samo glazbom i govorom svojih tijela, ispričali požrtvovni vrhunski umjetnici Baleta HNK. Uhvatio sam posljednju ovosezonsku izvedbu baleta “Gospoda Glembajevi”, remek-djela Lea Mujića, koji je besmrtni Krležin tekst, uz svesrdnu pomoć glazbe Rahmanjinova i Beethovena, scenografije Stefana Katunara, kostima Manuele Paladin Šabanović i svjetla Aleksandra Čavleka, genijalno prenio u jezik tijela svih, odreda sjajnih plesača. Svakako ću se na jesen vratiti “Glembajevima”, koji su proteklih tjedana na Trg maršala Tita, u kazalište, privukli mnogo više ljudi nego oba prosvjeda održana vani, ispred njega, za i protiv Titova imena i naslijeđa. A to je samo jedna od predstava zbog kojih su ljudi cijele ove sezone hrlili u kazalište. Pa ipak, naše društvo, političari i mediji ne bave se i ne posvećuju onom što se događa u kazalištu ni približno toliko vremena i prostora koliko svakoj riječi iz usta predvodnika i sudionika ovog ili onog prosvjeda. Mnoštvo koje na Trgu maršala Tita posjeti kazališne predstave za tu javnost ostaje nevidljivo. Ne vide se ni oni koji jedan po jedan prođu ispred slika Tiepola i ostalih venecijanskih baroknih majstora u Muzeju za umjetnost i obrt. Neprimijećeno i javnosti nevažno ostaje i mnoštvo učenika Škole primijenjenih umjetnosti, studenata Muzičke akademije i Pravnog fakulteta koji svakodnevno, na tom istom trgu, bruse svoje talente, pune mozgove i učvršćuju duh da bi sadašnjost i budućnost ovoga grada, države i svijeta bila bolja, promišljenija, pametnija i plemenitija. Naravno, jedno ne isključuje drugo. Odlazak na Trg maršala Tita zbog baletne, operne ili dramske predstave ne znači da ljudi u publici nemaju mišljenje o onome zbog čega se ljudi jednom ili dvaput godišnje okupe na trgu ispred njega. Među prosvjednicima, jednima i drugima, ima i onih koji na taj trg dolaze i kao kazališna publika. Ali, kazališna pozornica i gledalište također su mjesto na kojem se vježba i uči demokracija, i to na mnogo suptilniji i inteligentniji način nego izvikivanjem parola na trgu ispred HNK. U kazalištu se postavljaju dijagnoze društva, raspreda se o našoj prošlosti, razmišlja o sadašnjosti, zamišlja se i gradi budućnost. Dobre predstave, a takve su sve one zbog kojih publika hrli u HNK, kao i u većinu drugih zagrebačkih i hrvatskih kazališta, potiču na razmišljanje i rasprave, provociraju, uzbuđuju, pokreću. Uče nas uočavati što nas tišti, sagledavati probleme i pojave s mnogo strana te, naposljetku, stavljati se u tuđu kožu, kao što to svake večeri rade glumci, pjevači i plesači uz pomoć velikog i vrijednog zakulisnog pogona. Eto, na primjer, ti Krležini i Mujićevi “Glembajevi”. Koliko je tu samo obzora otvoreno, koliko pitanja postavljeno, koliko paralela sa stvarnošću uspostavljeno! Ali, o svemu tome ne rade se svakodnevne televizijske emisije, ne posvećuje se svakoj predstavi i svakoj izvedbi nekoliko stranica novina premda neki drugi “glumci” sav taj prostor zauzimaju neprestanim reprizama prečesto loših, jednostranih, besplodnih, besperspektivnih, ispraznih i manipulativnih monologa. Tko su današnji Glembajevi? Zašto su nevidljivi, premda su zauzeli dvorce pod oblacima, iznad naših glava i života? Jesu li njihovi životi i pohlepa koja ih pokreće mnogo banalniji od drama kroz koje prolaze Krležini junaci? Ima li među njima nesretnica i nesretnika koji zaslužuju našu sućut? To su samo neka, i to prizemnija pitanja, koja si može postaviti gledatelj nijemog, a tako bogato sadržajnog plesa na pozornici HNK. A to je samo jedna od predstava. Koliko je televizijskih panela bilo posvećeno Matišićevim “Ljudima od voska”? Koliko predstavi “Tri zime” Tene Štivičić koja se, uzgred budi rečeno, i te kako izravno bavi istim pitanjima koja sebi i društvu postavljaju prosvjednici za i protiv Tita? Što današnjem svijetu poručuje i čemu ga podučava glazba Giuseppea Verdija, bilo njegove opere “Don Carlo” bilo njegove monumentalne “Mise za mrtve” koja se obraća živima? Uostalom, ni gracioznost “Labuđeg jezera” nije nešto što treba uzeti zdravo za gotovo. I ta uzvišenost i ljepota i te kako bi mogli i trebali biti predmet javnih rasprava. Kao što se u kazališta i u Lisinski vodi đake, tako bi trebalo kolektivno dovoditi i saborske zastupnike, Vladu i državni vrh, a ne da se pojavljuju samo protokolarno, kad požele ukrasti malo pažnje i pljeska namijenjenog umjetničkim djelima i umjetnicima. Kada se održavaju prosvjedi, prvo pitanje koje se s tim u vezi postavlja i na temelju kojeg se prosuđuje važnost i relevantnost događaja, glasi: koliko se ljudi okupilo? Pa i izvještaj sa svake nogometne utakmice obvezno sadrži vrlo precizan broj gledatelja. Ali, kad je o umjetnosti i kulturi riječ, zanemaruju se deseci i stotine tisuća građana koji svake sezone prođu kroz naša kazališta, koncertne dvorane i gledališta raznovrsnih umjetničkih festivala. Povrh svega, na tim mjestima posvećenima umjetnošću i umjetnosti, uči se pretresati naše duboke traume bez vrijeđanja i podcjenjivanja drugačijeg mišljenja i tuđih osjećaja. Tamo učimo ulaziti u tuđe cipele i tuđu kožu. Ali, to nipošto nisu mjesta na kojima se relativiziraju, nego se, naprotiv, kristaliziraju i utvrđuju temeljne vrijednosti, one univerzalne, izvan kojih nema ni onoga što se voli nazivati nacionalnim vrijednostima. U ovoj kolumni ne spominjem ni fašizam, ni komunizam, ni antifašizam, ni nacionalizam. Ali, upravo se tim temama, izravno i neizravno, pa i onda kada ih uopće ne spominju, bave sve te ovdje spomenute i nespomenute predstave. Samo što se u pravoj i vrijednoj umjetnosti to čini na razini mnogo višoj, pametnijoj, suosjećajnijoj, uljuđenijoj i prosvjetljenijoj nego što su naša beskonačna nadvikivanja po novinama, televizijama i trgovima.

U kazalištu se o nama i našem društvu kažu mnogo važnije stvari nego ispred njega