Hrvatska etička revolucija nije moguća jer ne razumijemo ni ideju države ni ideju nacije

Snažno upečatljiv glumac, iznimno tankoćutan, oštrouman i mudar dramski pisac, vizionarski hrabar, srčan i uporan umjetnički ravnatelj kazališta te nezamjenjivi koscenarist igranih filmova. Ukratko, Elvis Bošnjak.

U Gavelli igra “Srce veće od ruku” prema vašem dramskom tekstu, no praizvedba je bila u Splitu. Isto se dogodilo i s vašom dramom “Nosi nas rijeka”.

Zanimljivo mi je vidjeti nove stvari kad ih druga interpretacija pronalazi. Radujem se kad netko razotkrije motiv u drami kojeg nisam bio svjestan. Recimo, Milka Podrug-Kokotović sjajno je igrala Strinu u Nosi nas rijeka. Točno onako kako sam je i vidio, meštrovićevska figura majke patnice. Vlasta Knezović napravila je nešto što nisam očekivao, ženu slabu da nosi tragediju koja ju je pogodila, da nosi taj strašni zadatak. Jako sam se razveselio tome.

“Srce” tematizira prijevaru u braku te predaju kojom svi nastavljaju ustajalu kolotečinu. Biste li voljeli da vam netko kaže da mu je predstava pomogla da sagleda i razriješi svoju situaciju?

Ako je nekome moja predstava pomogla, bit ću zadovoljan, ali ne mora mi se to prijavljivati. Često mi ljudi prilaze i uspoređuju svoj život s onim što su vidjeli na sceni. Kašeta brokava, Nosi nas rijeka ili Srce veće od ruku izazivaju burne emotivne reakcije, no ne volim slušati o tome. Uvijek mi je najbolji tekst onaj koji sad pišem i uronjen sam u njega. Kad me netko vraća natrag i opisuje mi svoj emotivni ili misaoni doživljaj onog što sam napisao, zbunim se, osjećam se nelagodno i želim da taj razgovor što prije završi. Nakon premijere moj tekst više ne pripada meni, pripada svima. Ja moram krenuti dalje.

Živimo u zemlji većinom deklariranih vjernika, no prijevara raznih vrsta svuda je oko nas. Što reći o vjeri tih ljudi i o Crkvi?

Moj je život obilježila jedna prava, istinska vjernica. Obilježila ga je bezgraničnom ljubavlju za druge. Bog ne postoji izvan ljubavi. Sve ono što hoće biti Bog, a ne izlazi iz ljubavi, ne može biti Bog niti može biti s Bogom. Odgojen sam u katoličkoj obitelji, moj moralni ustroj izlazi iz tog odgoja. Na njemu stoji moja kralježnica. Taj se odgoj prije svega temeljio na zajednici ljudi koji ljube jedni druge premda je to ponekad i bolno, ne na dogmi. Vjera nas je okupljala u ljubavi. Bio je to dobar odgoj. Išao sam redovito u crkvu i danas mi to nedostaje. Netko mi je uzeo moju Crkvu jer ne mogu slušati sve ono što se u njoj govori, a izlazi iz mržnje, iz osude. Crkva danas agresivno brani svoje pozicije, ali to nema nikakve veze s idejom ljubavi na kojoj počiva. Bog za mene nije turobni starac s bradom koji sjedi na oblaku i prijeti svima oko sebe. Za mene je Bog potraga za idejom ljubavi. Možda mi je netko uzeo Crkvu i žalostan sam zbog toga, ali mi nije uzeo vjeru. Ne mislim na ispovijedanje ove ili one religije, mislim na vjeru u ideju ljubavi koja je osnova i smisao svake vjere, samo što to često zaboravljamo.

U drami “Otac” glavni lik, koji je počinio najteža nedjela, od Boga traži kaznu, a ne oprost. Koliko je ljudi danas spremno na to?

Primiti svoju kaznu bolno je i teško i ne treba to tražiti od svakoga. Niti oni koji je prime trebaju to pokazivati. Postoji ta kazna koju nam odrede drugi, koja nas sramoti i unižava kao ljudska bića. Pokazivati danas ljude koje obilježimo takvom kaznom vrlo je unosno, radimo to gotovo sladostrasno. Oni su zvijezde koje povećavaju broj klikova i dobri su za marketing. Ali, postoje ljudi koji tiho nose svoje kazne, grijehe, oproste, koji s njima vode dijalog cijeli život. To su ljudi koji mene zanimaju. I tu se vraćamo na prethodno pitanje. Vjera, Crkva, bilo koja, džamija, sinagoga, hram, trebali bi biti čovjeku na pomoć kod tog tihog rada duše.

“Nosi nas rijeka” obrađuje i pohlepu.

U toj se predstavi obrađuje prije svega motiv ljubavi prema bližnjem i koliko bola ta ljubav može prouzročiti. Oni nakon smrti majke više dijele emotivno nego materijalno, dijele prostor identiteta. Neutažive želje za zgrtanjem bilo je uvijek, i bit će je, i ona je jedan od pokretača ovog svijeta, u dobru i u zlu. Za mene je najveće prokletstvo ovog našeg zapadnog svijeta – površnost. Mi smo poput male djece kojoj stalno treba paliti vatromet kako ne bismo zaista vidjeli, kako ne bismo zaista čuli. Ako nekog stalno hranite ispraznostima, kako možete očekivati od njega da postane potpun, zreo, odgovoran i dubok čovjek. Eto, to je za mene najveće prokletstvo današnjeg čovjeka.

Kada vidite da se za liječenje sedmero bolesne djece mora potpisivati peticija, a da se vlast uprla u spašavanje Todorića, što vam sve prolazi kroz glavu?

Tu sad nakon ideje ljubavi dolazimo do druge velike ideje – ideje države. Znamo li mi čemu služi država? Koji je smisao države, nacije, državnosti? Što zaista znači skrbiti o svojim građanima? Mislim da su odgovori negativni. Mi to ne znamo. Zato nam se događaju ovakve stvari jer ne razumijemo ideju države, zajednice građana. Možemo sad kriviti čovjeka, ovu ili onu političku opciju, sustav, i bit ćemo u pravu. Krivi su i čovjek, i opcija, i sustav. Ali dok ne promijenio svijest o tome čemu služe država, tjelesno i duhovno zdravlje, kultura, moral, nećemo biti ni kvalitetna država, ni narod, ni građani.

A što u vama pobuđuje Zdravko Mamić, koji u sudnici urla na odvjetnike, potom gol do pasa pjeva “Ne može nam nitko ništa...”?