Albaharijeva knjiga “21 teza o sreći” idealan je dokaz njegove ljubavi prema esencijalnom
Zagrebački Kulturtreger koji djeluje u Booksi u Martićevoj i Multimedijalni institut iz Preradovićeve ulice objavili su knjigu uglednog srpsko-kanadskog pisca i stalnog zagrebačkog gosta Davida Albaharija “21 priča o sreći”. Riječ je o gotovo bibliofilskom izdanju objavljenom u biblioteci Prijatelji koju su prije dvije godine pokrenuli Booksa i MaMa i u njoj objavili knjige Dubravke Ugrešić (“Karaoke kultura”), Alaina Badioua (“Metafizika stvarne sreće”) i Catherine Malabou (“Ontologija nezgode”). U planu je već ove godine i objava knjiga kanadske pjesnikinje Anne Carson, francuske filozofkinje Barbare Cassin, engleskog pisca China Miévillea i teksta mađarskog pisca i izglednog nobelovca Lászla Krasznahorkaija “Uvijek prema Homeru” inspiriran piščevim posjetom Dalmaciji u jesen prošle godine. Očito, riječ je o nekomercijalnoj biblioteci za zahtjevnije čitatelje koja preživljava kolaps hrvatskog knjižarskog i izdavačkog sustava uz pomoć programa Kreativna Europa koji ipak potvrđuje tezu da Europska unija ima i svoje dobre strane, ali i uz pomoć hrvatskog Ministarstva kulture, grada Zagreba i Ureda za udruge hrvatske Vlade. David Albahari, miran pisac mirnih književničkih gesta u knjižici “21 priča o sreći” na svoj se stoički način poigrava sa Badiouovim tezama o sreći koje su, uostalom, i ponovljene u ovoj prelijepo oblikovanoj knjižici (za što je zaslužna beogradska grupa Škart koja oblikuje i cijelu biblioteku Prijatelji) i to uz pogovor matematičara i književnika Vladimira Tasića koji je rasparceliran u dvadeset jedan ili, preciznije rečeno, u četrdeset jedan lucidni i vrlo slikoviti, na mahove i lascivni komentar. Badiouove teze i Tasićev pogovor (koji nikako ne smijete preskočiti jer bitno obogaćuje ovu knjigu) nalaze se kao plakatni likovno osviješteni umetak u knjizi koja, zapravo, ima tri poprilično ravnopravna autora koji se združeno gnušaju pomodarske trivijalnosti i brzopoteznog pojednostavljivanja. Filozofične, ali ipak razbarušene, nesistematizirane Badiouove teze o ultimativnoj opsesiji današnje civilizacije (dakle o sreći), ekonomičnom su Albahariju otponac za sažete varijacije u kojima se često ponavljaju pričice iz fakultetskog hijerarhijski strogo organiziranog miljea, ali i pričice koje se odnose na vrckasti dijalog između mladih parova. A među tim parovima je stalna samo atavistička muško-ženska borba za psihološko, a onda i seksualno prvenstvo i nadmoć. Stoga te priče, od kojih neke nisu dulje od tri-četiri haiku rečenice, imaju svoj zasebni literarni i misaoni tok i život, svoju vlastitost i svrhovitost, neovisnu o Badiouovim programatskim, ali neobvezujućim mislima. Ipak, Badiouove tvrdnje kao što su “Sreća je uvijek uživanje u nemogućem”, “Svaka realna sreća je vjernost”, “Svaka sreća je konačno uživanje u beskonačnom” ili pak “Sreća je nepogrešivi znak svakog pristupa istinama”, Albahariju su bogomdani povod za sramežljivo, ali i koncizno ironiziranje rasprostranjenih predrasuda o neprohodnim filozofičnim tekstovima i takozvanim životnim pitanjima, visokoj književnosti i vječnim odgovorima koje za filozofiju spremni elitistički pisci pokušavaju prodati svojim vjernim čitateljima pretvorenim u poslušne podanike. Albahari na mahove vrlo duhovito i efektno, uz impresivnu količinu kontroliranog cinizma, ali i s neizmjerno puno građanske otmjenosti prokazuje navodnu uzvišenost intelektualnog literarnog rada i promišljanja koje bježi od stvarnih problema okamenjenim razglabanjima o smislu života i vlastitoj iznimnosti. Posebno to dolazi do izražaja u uvodnoj priči “Trenutak sreće” (čiji je glavni lik vječno nezadovoljni pisac uživljen u svoju izuzetnost), ali i u tekstovima “Priča o dvojici prijatelja”, “U beskonačnom” ili pak “Ispitno pitanje”. Albahari tuđim mislima koje se mogu isčitavati i kao aforizmi, daje notu primijenjene svakodnevice i poput literarnog scenografa (ili kostimografa), tuđe likove stavlja u konkretni prostorni kontekst (ili ih oblači u točno određene kostime). Alhabari se ne voli razbacivati rečenicama, pa je knjiga “21 teza o sreći” idealni dokaz njegove ljubavi prema esencijalnom.