Nisam htio biti poput Sartreova konobara
Promijenio sam svoju karijeru jer sam sebe promatrao kao pojedinca koji se ne poistovjećuje s onim što radi – nisam htio biti poput Sartreova konobara – ali zapravo sam htio učiniti nešto prema čemu imam strast; nešto što me odražava kao osobu, a ne obrnuto. Nikad nisam vjerovao u vrlo uobičajenu zabludu da su ljudi ono što rade u životu i da je karijera određena završetkom škole. Ne smatram se psihoterapeutom, trenerom, mentorom, poduzetnikom. Smatram se osobom koja se bavi psihoterapijom kao profesijom; ili vam pomoći poslovnom usmjeravanju; usto i vodim svoj biznis. Imam vještine, ali vještine me ne definiraju. pogađa i odrasle dobne skupine, 30+, 40+ plus generacije. Ljude koji su izgradili svoje online identitete. Postoje mnogi koji su stvarne životne kontakte, autentične intimne odnose zamijenili online odnosima. Uz sve veću interakciju na društvenim mrežama, sve više ljudi lajkove i shareove doživljava kao priznanje i prepoznavanje. Zapravo zamjenjuju stvarni s online životom. S ciljem da budu što bolje prihvaćeni, ili ako hoćete popularni, s većom pažnjom uređuju svoje profile na društvenim mrežama do te mjere da postaju nestvarni. Instagram, primjerice, uz fotografije kao alat stvara cijelu jedna percepciju potpuno savršenih života. Dok je stvarnost potpuno drukčija.
Sada govorimo o poremećajima koje društvene mreže mogu učiniti?
Da, problemi počinju kada korisnici počnu identificirati sebe sa slikama koje sami postavljaju na društvenim mrežama. Kreiraju avatar, a kada taj avatar nema dovoljno lajkova, komentara, reakcija, emotivni problemi poput depresije i osjećaja manje vrijednosti preuzmu vodstvo. Mogli bismo to nazvati negativnom posljedicom društvenih mreža s kojima smo danas suočeni. Odnosno, sve je više onih koji se s takvim negativnim osjećajima moraju suočiti. To je pravi protuudar društvenih mreža i online načina života.
Hoćete reći da društvene mreže više štete negoli što spajaju ljude?
Ovdje se radi o negativnim posljedicama. Ljudi su društvena bića, Moramo se družiti i biti u interakciji da bismo se razvijali i napredovali. Znate li da djeca kojima je uskraćen osobni kontakt ostanu i fizički nerazvijena. Toliko o važnosti interakcije. Online svijet u većini slučajeva tek je zamijenio ostale konvencionalne forme ovisnosti. Svaka ovisnost u korijenu ima emocionalnu glad koja se kompenzira ovisnostima poput droge, seksa, alkohola, kockanja i interneta. Korištenje društvenih mreža sa željom da zadovoljimo svoje emotivne potrebe je jednako ovisnostima. Patologija. Društvene mreže nisu ništa različite ovisnosti od ovisnosti o kocki, drogama, alkoholu... Ovisnost je ovisnost.
Milenijci su generacija koja odrasta s društvenim mrežama i hrpom gadgeta, koliko su drukčiji i izloženiji negativnim posljedicama od starijih generacija?
Nedavno sam imao klijenta u ranim 20-ima koji vozi Harley Davidson, ne koristi društvene mreže, odlazi u najtiši pub u Londonu i brine se o svojoj obitelji. Daleko od tipičnog milenijca. I nije jedini u svojoj generaciji koji ne odgovara tipičnom milenijcu. Ljudi su skloni stereotipima i generalizaciji, no mnogi ne odgovaraju toj slici, zreli su i znaju što žele od života.
Istraživanja ipak nekako iznjedre specifičnosti generacija. Što s tipičnim milenijcima?
Tako je, milenijci su odrasli uz internet i mobitele i zbog toga ih tretiraju kao dijelove sebe, ekstenziju, dok je generacija X odrasla bez mobitela i interneta. Milenijci su stoga podložniji ovisnosti o modernoj tehnologiji. No, u osnovi, nema velike razlike jer dob u kojoj jesu uvelike diktira ponašanje. Uvjeren sam da će milenijci, stareći, kad dostignu godine sadašnje X generacije, mijenjati obrasce ponašanja.
Što je s poimanjem života i načina življenja?
Ono što ih općenito gledano čini pripadnicima generacije milenijaca jest da su manje posvećeni karijeri i poslu te da vole putovati i iskusiti život. No, i kad o tome pričamo, vjerojatno ima više veze s dobi. Postoji dihotomija koja ih čini zanimljivima. S jedne strane, predani su konceptu života koji proizlazi iz proživljenih stvari i iskustva. Ne žele biti povezani s jednim mjestom, redovitim poslom, nekretninom itd. Novac radije troše na iskustvo. Tu rade pogrešku jer iskustvo nije jednoznačno osobnom razvoju.
Što ne valja s iskustvima?
Možete proputovati i iskusiti cijeli svijet, a da ostanete nezreli kao osoba. S druge strane, kada im život donese negativne i neželjene emocije i događaje, pokušavaju se stoički nositi s njima. Ta poplava stoicizma koju su započeli startupaši Silicijske doline i prenijeli je na London, Europu i ostala mjesta gdje stasaju mladi poduzetnici, koristi se za prevladavanje problema. No, ‘brza rješenja generičkim stoicizmom’ imaju jako malo veze s onim stvarnim: on je izvan konteksta i upotrebljava se u komercijalne svrhe i naposljetku može više štetiti nego pomoći. Ljudi tada smatraju da moraju ostati jaki i zanemariti sve negativne i neželjene osjećaje koje im život donosi, ili da trebaju jednostavno proći kroz nedaće kao da se ništa nije dogodilo i ne pokazati da su povrijeđeni, nasmijati se i ići dalje. To nije stoicizam niti pomaže.
Pojednostavljeno, sreća je prioritet, manje dobri osjećaji se preskaču.
Tako nekako. Njihova percepcija o životu je podijeljena. S jedne strane se skupljaju iskustva s popisa društveno nametnutih želja, život vrednuju kao momente uzbuđenja i sreće, s druge strane zanemaruju suprotne osjećaje i emocije, poput povrijeđenosti, boli, tuge. To nije život, to je bježanje od njega u iluziju. To je bježanje od istinskog sebe. U konačnici takav način života neće nikoga učiniti boljim niti će se sam sebi sviđati više i biti istinski zadovoljan. Učinit će ga tek samodopadnim hedonistom koji ne mari za druge.