OD BOŠKOVIĆA I PRERADOVIĆA DO JADNE SADAŠNJOSTI

Ucarskom gradu Beču proteklog je tjedna 750 novinara, urednika i medijskih inovatora iz cijelog svijeta u sklopu GEN summita raspredalo o budućnosti novinarstva i medijskim inovacijama. Jedan dio sudionika i uglednih govornika iz vodećih svjetskih medijskih institucija bio je zaokupljen brzorastućom tehnologijom koja uspješno melje stari žurnalizam, a drugi Trumpovom Amerikom u kojoj više ništa nije isto kao lani. Da li je između te dvije, ponekad i suprotstavljene grupe ljudi u tropskom Beču u kojem se temperatura niti po noći nije spuštala ispod 30 stupnjeva premošten jaz? Teško. No, boravak u Beču za koji je u mom slučaju zaslužan zagrebački ured Eurocomm PR-a uvijek je prilika i za podsjećanje na jedan veliki dio hrvatske povijesti. Novinari iz regije koji su na bečku konferenciju dospjeli zahvaljujući Eurocomm PR-u bili su smješteni u udobni, starinski hotel koji se jednim dijelom naslanja na Ungargasse (iliti Madžarsku ulicu) u kojoj stoji i zgrada gdje je svoje posljednje dvije godine života proveo veliki hrvatski pjesnik (kako to stoji na spomen-ploči koju je sedamdesetih postavila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) Petar Preradović. Nešto dalje od te zgrade, stoji i kuća u kojoj je Ludwig van Beethoven dovršio znamenitu Odu radosti iz svoje Devete simfonije koja je postala himna Europske unije. Znakovito ili ne, u toj se zgradi sada nalazi pivnica koja u svom nazivu ima i nesimpatičnu riječ vrag... A kad smo već kod himni, na jednom od središnjih mjesta glavnog bečkog groblja nalazi se i grob pjesnikinje Pauline von Preradović, Petrove sestre i autorice teksta austrijske himne. Bečki GEB summit (koji sljedeće godine seli u Lisabon) održavao se u Auli znanosti, samo koji korak od zgrade bečke Akademije znanosti i bečke Jezuitske crkve te jezuitskog samostana na čijem pročelju se može pročitati ime još jednog velikog Hrvata, Ruđera Boškovića koji je u toj zgradi u dva navrata proživi čak pet godina i tu napisao svoja kapitalna djela, kako to piše na sada već pomalo izblijedjeloj spomen-ploči koju je na njemačkom jeziku pedesetih godina prošlog stoljeća postavio bečki Tehnički muzej. Tragovi hrvatskog postojanja u Beču mogu se naći i u crkvi sv. Augustina naslonjenoj na dvorac Hofburg gdje se nalazi spomen ploča na kojoj piše da su među augustinskim bogoslovima bili biskup Josip Juraj Strossmayer, povjesničar Mirko Rački, biskup Juraj Dobrila i nadbiskup Antun Bauer. Tragični podsjetnici na Hrvate mogu se iščitati na oglasnoj ploči crkve Am Hof u kojoj se održavaju mise na hrvatskom jeziku, a gdje majka s četvero djece iz Vinkovaca traži posao u Beču jer je izgubila posao u domovini, svoje usluge pospremanja nudi školovana dizajnerica iz Hrvatske, a mogu se pročitati i oglasi o prodaji kuće s velikom okućnicom iz Čakovca. I tako smo od Boškovića, Preradovića i Strossmayera došli do jadne hrvatske sadašnjosti.