Postupne pripreme za život i rad u gradu na +54ºC

Korištenje ugljena i nafte neće prestati sve dok se ne spali i zadnja njihova lako dostupna tona, a posljedice toga bit će nezaustavljive

Ujugozapadnom iranskom gradu Ahvazu prošli četvrtak izmjerena je temperatura zraka od 53,7 Celzijevih stupnjeva, za 0,7 stupnjeva viša od prethodnog iranskog rekorda. Ne govorimo o kalifornijskoj Dolini smrti ili o afričkoj pustinji na Ekvatoru, nego o gradu u kojem živi više od milijun stanovnika, na plovnoj rijeci, s nekoliko sveučilišta, s muzejima, bolnicama, sportskim klubovima. Kako je živjeti u gradu na vrućini od 54 stupnja teško je i zamisliti. Pa ipak, čini se da je upravo to budućnost svih ljudi na planetu: zagrijavanje atmosfere nezaustavljivo napreduje unatoč svim globalnim naporima za njegovo sprečavanje i unatoč izvanredno brzom širenju obnovljivih izvora energije koji bi trebali smanjiti emisiju stakleničkih plinova, glavnog uzroka zagrijavanja zraka. Zašto je to tako? “Kameno doba nije završilo zato što je ponestalo kamena, pa tako ni naftno doba neće završiti zbog iscrpljivanja nafte”, često je citirana izreka bivšeg saudijskog ministra nafte šeika Zakija Jamanija. I, zaista, ni drvo kao glavni energent ljudi nisu prestali spaljivati zato što je ponestalo drva, nego jer je počelo masovno korištenje ugljena, novoga energenta. Sada se priča ponavlja s naftom i plinom, a kao dokaz iznosi se podatak (na primjer, u studiji Međunarodnog monetarnog fonda iz svibnja ove godine pod naslovom “Energetska tranzicija: Nafta nakon 2040.”) da je u zadnjih petnaest godina udio ugljena u potrošnji primarne energije sa 77 posto pao na samo 28 posto, dok je zajednički udio nafte i prirodnog plina porastao s devet na 65 posto. A plin, primjerice, u proizvodnji struje ispušta upola manje ugljikova dioksida od ugljena. Obnovljivi izvori poput vjetroelektrana i solarnih elektrana, koji uopće ne ispuštaju stakleničke plinove, već su 2015. dosegnuli udio od pet posto i šire se jednako brzo kao i prirodni plin i nafta na početku njihove masovne eksploatacije. Ne bi li onda iranski meteorolozi već trebali mjeriti sve niže, a ne sve više temperature zraka u Ahvazu? Možda bi mjerili, kada bi čovječanstvo zaista trošilo sve manje fosilnih goriva, ali nije tako. Postoci ili podaci o udjelima pojedinog energenta u ukupnoj potrošnji primarne energije navode na potpuno pogrešne zaključke, a Jamanijeva mudrolija o prestanku naftnog doba jedna je od najvećih gluposti koju je itko ikada izrekao. Istina je da je udio ugljena u izvorima energije od 1900. do danas s gotovo 80 posto pao na oko 15 posto, ali kada se (u spomenutoj MMF-ovoj studiji) gledaju globalni instalirani kapaciteti za proizvodnju struje iz ugljena, vidi se da su oni kroz povijest, u zadnjih 95 godina, neprekidno samo rasli. Isto vrijedi i za nuklearnu energiju, velike hidroelektrane ili prirodni plin, a takozvani obnovljivi izvori zadovoljili su samo dio ukupnog porasta potrošnje energije. Kako sada stvari stoje, korištenje ugljena i nafte neće prestati sve dok se ne spali i zadnja njihova lako dostupna tona, što znači da će i posljedice toga biti jednako nezaustavljive.