Stiže najiščekivanija knjiga desetljeća
Već sutradan su me nazvali s viješću da im se general javio, da je spreman ići u Den Haag, ali da traži razgovor s Predsjednikom. Znajući da je Šušak mogao izravno nazvati Tuđmana, pitao sam ga je li mu to prenio. – Ajde, molim te, ti to riješi sa Starim, nisam ga zvao – odvratio mi je. – Predsjedniče, Gojko mi je javio da je Blaškić spreman ići u Haag, ali da moli prethodno kraći razgovor s Vama – prenio sam vijest. Nekoliko je trenutaka razmišljao i odlučio: – Znaš što, primi ga ti ovdje na Pantovčaku u moje ime i neka budu Gojko i Ćosić s tobom. Kaži mu da ga nećemo ostaviti sama, da ćemo se brinuti o obitelji, naći odvjetnika, financirati obranu… – progutao je knedlu i nastavio: – Pa sve sam pokušao da spriječim optužnicu… Tuđman je bio odlučan u teškim situacijama i trenucima, ali je u ovakvim prilikama, u četiri oka, znao odbaciti Kreontovu masku i pokazati emocije. Gutao je, kažem, knedle predosjećajući da Tihomir Blaškić jest prvi, ali da neće biti i posljednji.
U službi nacionalnih interesa
Svi koje je za Tuđmanova života optužio Haaški tribunal morali su otići tamo i suočiti se s optužnicom: i Dario Kordić u skupini od jedanaest Hrvata među kojima su bili i Mario Čerkez, Paško Ljubičić, Vlado Šantić, pa Pero Skopljak, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić, Drago Josipović, kao i Vinko Martinović i Mladen Naletilić i ostali. Predsjednik je u tim trenucima upravo ustanovljavao praksu, gorku i politički zahtjevnu, kojoj nije bilo alternative, ali koja je bila u službi nacionalnih interesa. Drugačije, na žalost, nije moglo biti. Knedle sam gutao i ja, morao sam čovjeku koji je bio na opravdanu glasu uzornog visokog časnika Hrvatskog vijeća obrane u Tuđmanovo ime reći što je odluka državnog vrha. Već sat vremena kasnije stigli su Blaškić, Šušak i Ćosić. Nikad neću zaboraviti taj sastanak. Tiho Blaškić držao se hrabro, a u očima sam mu čitao zabrinutost i zapitanost nad budućnošću kao Knjiga Ive Sanadera, u izdanju Večernjeg lista, najiščekivanija je knjiga desetljeća u Hrvatskoj. Bavi se navodnim procesom detuđmanizacije koju je Sanader kao tadašnji predsjednik HDZ-a i premijer provodio. Kroz četiri važna procesa, suradnju s Haaškim sudom, odnos prema nacionalnim manjinama, ZERP-u i reformi HDZ-a, Sanader u prvorazrednom političkom eseju razotkriva politiku i njezine aktere ne štedeći ni lijeve ni desne oponente. Večernji list objavljuje isječke iz knjige u četiri nastavka. i nad porukama koje sam mu prenio. Asistirala su mi, podržavajući moje riječi, i dvojica šefova Ministarstva obrane. General nije skrivao razočaranje što se nije mogao barem nakratko pozdraviti s Predsjednikom. Otišao je i vratio se osam godina poslije. Haag ga nije slomio, kao ni druge naše optuženike. Kad sam nekoliko dana prije Božića 2003. kao novi premijer prisegnuo pred Hrvatskim saborom, znao sam da će suradnja s Haagom biti najtvrđi politički orah u mandatu: što zbog političke osjetljivosti u zemlji i osjećaja nepravde koji sam i ja dijelio, što zbog nepovjerenja međunarodne zajednice u HDZ. Zato sam odlučio pokušati mijenjati negativnu sliku o svojoj stranci u svijetu. Sve sam to imao na umu kad sam, među ostalim, sa svojeg popisa za razgovor na početku mandata, nazvao i glavnu tužiteljicu Haaškog tribunala Carlu Del Ponte. Znao sam iz iskustva svojeg prvog susreta s njom iz 1999., koji je za obje strane bio vrlo neugodan, da nam neće biti lako. Zato sam je u spomenutom razgovoru uvjeravao da su mnoge kritike na račun HDZ-a pretjerane, da HDZ nije antieuropska stranka niti da ima išta protiv Haaškog tribunala jer smo među prvima u Ujedinjenim narodima poticali njegovo osnivanje, da ćemo poštovati našu obvezu iz Ustavnog zakona, ali da se protivimo politizaciji suda itd. Rekla mi je da, ako je to točno, imamo bonus kod nje. Reagirao sam odmah spontano i upitao je mogu li ga iskoristiti za Antu Gotovinu. Odbila je.
Međunarodni legitimitet
Poslije sam ga iskoristio za Ivana Jarnjaka, koji je u svojstvu osumnjičenika bio ispitivan u Zagrebu. Namjeravao sam ga postaviti na dužnost glavnog tajnika stranke; ali kako ako bude optužen? S tom sam dvojbom, u nazočnosti Vladimira Šeksa i Luke Bebića, dvaput nazvao Del Ponte, pozvao se na onaj prvi razgovor i zatražio da mi ne baca ljagu na HDZ i ne kvari planove podizanjem optužnice protiv čovjeka koji će uskoro postati glavni tajnik. Nije ga optužila. Ostalo je povijest. A valja naglasiti i to da se, već sada, praveći saldo odnosa Hrvatske s Haaškim sudom, može reći kako je on za Hrvatsku bio koristan. Presudom tog suda u procesu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka konačno se i međunarodno legitimirala operacija Oluja i oslobođenje središnjih dijelova zemlje. Tako se govor o detuđmanizaciji u odnosu na ovu političku temu iskazuje kao gubitnički govor nemoći. Bilo je važno to konačno javno reći, kako radi povijesne istine, tako još više radi budućnosti zemlje.
Kad sam prisegnuo 2003., znao sam da će suradnja s Haagom biti najtvrđi politički orah