BORKO PERIĆ
Nitko nema recept za dobru predstavu, ali zbog tog se rizika ovaj posao isplati
Dvije glavne uloge u kazalištu Kerempuh, glavna glumačka nagrada i za kraj sezone prva režija, Borko Perić kaže da će uskoro na zasluženi odmor bojana.radovic@vecernji.net Iza njega je vrlo uspješna kazališna sezona, a glumački prvak Satiričkog kazališta Kerempuh Borko Perić završio ju je nagradom – onom za najboljeg glumca na Danima Satire Fadila Hadžića. Ocjenjivački sud posebno je istaknuo način na koji on u predstavi “Jedan sluga, dva gospodara” komunicira s publikom te ih je u stanju natjerati da po torbama traže sendviče za koje dobro znaju da ih nema. Borko je primio nagradu i u svom neponovljivom stilu ravnatelju Kerempuha “priznao” sredstva koja je uložio u haljinu i tenisice članova žirija. Nakon toga odjurio je u Rijeku. Tamo, naime, režira svoju prvu predstavu.
Sezona je završila nagradom na Danima satire, pamtit će se vaše dvije glavne i vrlo važne uloge koje ste odigrali u matičnom kazalištu Kerempuh. Koji su vaši dojmovi? Je li moglo i više?
Iza mene je vrlo uzbudljiva sezona. Radio sam puno i sretan sam što sam dobio priliku odigrati uloge kakve su Frane/Truffaldino i profesor Vjeko Kralj. Prvu, u ansambl predstavi “Jedan sluga, dva gospodara” pod vodstvom Vite Taufera s kojim je bio veliki užitak raditi, a drugu u “Ustavu Republike Hrvatske” u režiji Vinka Brešana s kojim sam već surađivao u nekoliko uspješnih predstava u Kerempuhu. U obje se uloge osjećam ispunjeno i inspirirano uz odličnu ekipu na sceni, moje kolege i prijatelje te publiku koja u ovim predstavama uživa. Ta je zajednička energija moj adrenalin zbog kojeg uvijek postajem sretniji i zadovoljniji.
Uloge u “Ustavu RH” i predstavi “Jedan sluga, dva gospodara” vrlo su različite, kako ste pripremali svaku od njih?
Mislim da sve počinje od teksta, onog što je napisano. Ako je to kvalitetno, sve se drugo prirodno slaže u nekim fazama. Nemam nikad unaprijed rješenje za ulogu. Kod Frane je trebalo pronaći neku dječačku naivnost i zaigra- nost, dok me kod Vjeke najviše zanimao njegov odnos prema samome sebi. Oba su lika autsajderi vlastitog društva, odbačeni, loše adaptirani i u iskrenoj borbi sa svojim životom. Frano u tome uživa, a Vjeko je uronjen u bol.
Je li prednost ili hendikep kada radite na ulozi koju smo već vidjeli u filmskom izdanju, kao što je to bilo u Ustavu RH?
Film sam pogledao kada još nisam ni znao da ću igrati profesora Kralja. Uživao sam u filmu gledajući Kseniju, Aćimovića i Glogovca. Umjetnici su to koje iznimno cijenim zbog njihove vještine i lakoće kojom interpretiraju svoje likove. Uz tako slojeviti scenarij Ante Tomića i Rajka Grlića i minucioznu režiju napravili su izvrstan i moćan film. A je li to hendikep ili prednost? Vjerojatno i jedno i drugo, ali ne opterećujem se time niti se uspoređujem. Dobro napisana uloga ima više lica i naličja te dovoljno dubine da se ne može iscrpiti u jednoj interpretaciji. Ona stalno nudi neke nove nijanse što onda različitim glumcima ostavlja dovoljno prostora za svoje osobne potrage i užitak.
Predstava “Jedan sluga, dva gospodara” potpuno “leži” na vašim plećima, ali i na vašoj komunikaciji s publikom, koja se proteže kroz cijelu predstavu. Kako se uopće priprema uloga koju je najjednostavnije objasniti kao svojevrstan stand-up, kada znamo da se sve pripreme obave pred praznim gledalištem?
Za mene se takav pristup kazališnog rada otvorio na predstavi ˝Jazavac u Kerempuhu˝ Olivera Frljića, gdje sam se prvi put susreo sa stand-upom, odnosno, direktnim kontaktom s publikom. Prije me to izrazito blokiralo, ali ovdje sam to preživio i počeo sustavno razbijati strah od publike. Do tog me trenutka bilo strah i sram, nisam se osjećao do kraja slobodan na sceni. To sam uspio malo demistificirati, u toj sam predstavi uspostavio prvi pravi kontakt s publikom i to mi se izrazito svidjelo. Publika odlično reagira kada je se uključi u predstavu. Ne mora to svaki put biti doslovno, ali važno je da predstava komunicira s njom i da je poštuje i uvažava. Publika tu posvećenost cijeni i uzvraća to čak i onda kada predstava možda i nije najuspješnija.
“Tradicionalist sam u kazališnom smislu. Volim dobru priču i računam na gledatelja koji je došao po istinski doživljaj. Može me potaknuti samo priča, a bez publike ništa na sceni nema smisla”
Onda sam takvo iskustvo iz “Jazavca” koristio u “Slugi”, s tim da smo tamo otišli korak dalje i publiku doveli i na scenu, odnosno, aktivnije ju uključili. Trebalo je napraviti modifikaciju commedije del´arte te je prilagoditi današnjem vremenu. Richard Bean, suvremeni autor koji je počeo kao stand-up komičar, to je fantastično napisao. Dora Delbianco napravila je odličan prijevod i adaptaciju, tako da sam doista imao materijala za ulogu. No, ne možete nikada znati kako će publika reagirati i ne vježbate to u procesu proba. Na probama radite na svojoj ulozi i odnosu s kolegama u sceni. Slažete polako elemente i nekako intuitivno, vi i redatelj, odabirete materijal s kojim idete prema publici. Naravno, uvijek uz nadu da će publika to voljeti, da će je se to ticati. Ja sam tradicionalist u kazališnom smislu. Volim dobru priču i računam na gledatelja koji je u kazalište došao po istinski doživljaj. Mene samo priča može ponijeti i potaknuti na prave vrijednosti scenskog izraza. A bez publike ništa na sceni nema smisla.
Koliko uopće možete predvidjeti reakcije publike? Što vas najviše iznenadi?
Ne mogu predvidjeti gotovo ništa, ali to je ono uzbudljivo u ovom našem poslu. Kada bismo sto posto znali kako na nekoga nešto djeluje, onda bismo se već nalazili u području fizike, farmacije, kemije i sličnih egzaktnih znanosti. Nitko ne zna recept za dobru predstavu, ali upravo je ta nulta točka i područje rizika u koje se uvijek iznova upuštamo ono najuzbudljivije u ovome svemu. Publika često reagira potpuno suprotno nego što smo mi to predvidjeli. To je obrnuto zrcalo, slijepa pjega koja mora postojati. Ne možete opušteno igrati i istodobno gledati samog sebe. Ponekad smo sigurni da smo na pravom putu, ali kada se dvorana napuni i kada čujete žamor, ta se sigurnost otopi u sekundi. Pritisak je velik, ako ti je stalo. Ali nakon tih prvih nekoliko minuta, opustiš se i tada možeš igrati s guštom. Uglavnom, publika češće iznenadi nas nego mi nju!
Je li se ikada dogodilo da se netko naljuti i u toj ljutnji odjuri iz kazališta?
Mislim da nije. Pogotovo ne na ove dvije predstave. Ako je netko i otišao iz dvorane, napravio je to diskretno. Mislim da publika ima pravo izraziti svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. To je nešto s čim se moramo nositi. Ja poštujem publiku.
Što ako se dogodi da publika ne reagira? Koliko daleko glumac može ići?
Treba se uvijek ostati unutar karaktera i s osjećajem za cjelinu koja je nastala u procesu proba. To je baza za sve. Mi nismo tu da ganjamo publiku. Ima dovoljno službi za proganjanje u našem društvu pa nema smisla da ljudi to trpe još ta dva sata kada sjednu u mrak gledališta. To stvarno ne bi imalo smisla, a od takvog proganjanja publike predstave imaju više štete nego koristi. Predstava je zapravo dogovor nas na sceni i onih koji su je pripremali, moramo ga se držati. Odstupanja moraju biti mini- malna, ali ljudi smo i svakoga ponekad ponese. Uz to podilaženje odvlači od pravog sadržaja i stvara neku lažnu sliku koja se jako brzo urušava. Zbog takvog glumačkog trenutka rušiti cjelinu bilo bi ipak destruktivno, a ne kreativno.
Sezona je gotova, trebalo bi malo i odmoriti, a vi u Rijeci radite na prvoj režiji? Kako se dogodila ta suradnja?
Gostovali smo u HNK Ivana pl. Zajca s predstavom “Jazavac u Kerempuhu”, a publika ju je odlično prihvatila. Tada su me Marin Blažević i Oliver Frljić pozvali na suradnju i ponudili mi da tako nešto napravim s njihovim ansamblom. Budući da me režija oduvijek privlačila, bila je to ponuda koju nisam mogao odbiti. I sada s Anastazijom Balaž, Jasminom Mekićem te Deanom Krivačićem radim predstavu “Stand up Zajc” koja će imati premijeru na Riječkim ljetnim noćima i koja se također temelji na stand-upu. Sada sam “prešao na drugu stranu”, učim puno o glumi i kazalištu s druge strane rampe. Iako mi je teško, s obzirom na to da glumac drukčije razmišlja nego redatelj i sada mi redatelj ne može biti kriv za sve. Uglavnom, uživam u Rijeci s fantastičnim glumcima s kojima radim. Mario Knezović, frontmen grupe Zoster, piše glazbu i nadam se da će je publika dobro prihvatiti.
Nadam se da nakon toga na red ipak dolaze ljeto i more?
Da, nakon riječke premijere uživat ću u ljetu sa svojom obitelji. Svi smo puno radili ove godine, Dora i ja u kazalištu i na filmu, a Irma je bila vrijedna u školi. Moje su mi cure velika podrška u svemu i hvala im na strpljenju. Ove sam sezone zaista puno izbivao iz kuće te se nadam mirnijoj sljedećoj sezoni i dugom toplom ljetu, koje uskoro počinje i nas zaposlene glumce.
Publika često reagira suprotno od naših očekivanja, to je to obrnuto zrcalo Nekada me blokirao strah od publike, a počeo sam ga razbijati radeći s Frljićem