Političari uskoro u Slavoniji neće imati kome pričati bajke

Od 1991., a neki kažu i mnogo ranije, Vukovar je u epicentru političkih i društvenih zbivanja u Hrvatskoj. Uz podsjećanje na rat i stradanja, a u prilog tome, dovoljno je reći kako je Vukovar odmah poslije Zagreba grad koji hrvatski političari najčešće posjećuju i jedini grad koji gotovo svi veleposlanici stranih zemalja obilaze u svojim nastupnim posjetima. Sukladno tome Vukovar i Vukovarci svih su se ovih godina naslušali raznih obećanja koja bi se vrlo lako mogla svrstati i u književni opus nekoga od pisca dječjih bajki. Koliko puta se samo čula floskula da je Hrvatska jaka koliko je jak i Vukovar, da je Vukovar od strateškoga značenja za Hrvatsku… Da se samo dio svih tih obećanja ostvario, Vukovar, a samim tim i ovaj dio Hrvatske, danas bi izgledali sasvim drugačije i bili bi jedan od pokretača razvoja cijele Hrvatske, a ne područje iz kojega se masovno iseljava i koje preživljava doslovce na aparatima. Upravo na to pozornost je ovih dana skrenuo i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava kada je na iznenađenje mnogih, najčešće onih koji ga ne poznaju, direktno prozvao Vladu Andreja Plenkovića za nečinjenje i sporost u vrijeme kada Vukovar polako, ali sigurno umire. Htjela to ekipa u Banskim dvorima priznati ili ne, to je jedna velika istina tako da ne mogu niti previše toga zamjeriti članu svoje političke stranke koji ih je javno prozvao. Zadnja obećanja, u dugom nizu neispunjenih, dana su 17. studenoga 2016. Tada je dan pred prisjećanje na ratnu tragediju grada u Vukovaru održana sjednica Vlade RH kojom je predsjedao Plenković uz nazočnost svih svojih tadašnjih ministara. Danas, sedam i više mjeseci poslije, rezultati te sjednice su slabi ili gotovo nikakvi. Prije toga brda i doline obećavali su Milanović, Kosor, Sanader, Račan… Bilo je tu i puno osmijeha i lijepih riječi i od Kolinde Grabar-Kitarović, Josipovića i Mesića. Neki će reći da i nije baš tako jer je osiguran novac za Vodotoranj, zemljište na kojem su bazen i sportski objekti preneseni su u vlasništvo grada, a najavljen je i povratak jedne inženjerijske postrojbe u vukovarsku vojarnu. Nažalost, to sve je nedovoljno za grad čiji je BDP danas manji nego prije Domovinskog rata i koji trenutačno ima 20-ak tisuća zaposlenih manje nego 1991. Vukovaru, ali i Slavoniji, nužne su konkretne i hitne mjere, a ne kozmetički potezi. Zbog godina nečinjenja i razmišljanja kako je dovoljno samo obnoviti razrušene kuće i stanove pitanje je koliko su zapravo takve mjere zakasnile. Onaj tko ne vjeruje, neka se malo provoza kroz slavonska sela pa će mu sve biti jasnije. Možda je vrijeme i da premijer i ministri sjednu u limuzine pa se malo provozaju do Iloka, sela u okolici Vukovara, županjske Cvelferije ali i Baranje. Možda će im tada postati jasniji problem ovoga dijela Hrvatske, a možda i dođu smisle rješenja kako vratiti život u Slavoniju. Ako pak ni tada ne budu znali što i kako dalje onda je vrijeme da konačno to i priznaju i dovedu nekoga tko zna posao i ima iskustva. Ako se to ne dogodi Plenković, ili tko god bude premijer sljedećih godina, neće niti morati na put za Slavoniju jer ondje više nitko neće živjeti.

Koliko puta se čula floskula da je Hrvatska jaka koliko je jak i Vukovar, da je Vukovar od strateškoga značenja za Hrvatsku

Branimir Bradarić