Srpnja Vole hrvatske neprijatelje i kad su im zlotvori
njegove Vlade Tolušiću i drugima kaže vlasnik opuzenske tvrtke Mandarinko Strahimir Filipović: “Mi smo zemlja nepostojeće infrastrukture navodnjavanja i zaostale tehnologije uzgoja. Umnoženo podaničkim duhom naših briselskih namjesnika koji nemaju petlju zaštititi nacionalne interese, imamo zapečaćenu sudbinu perača čaša po irskim pubovima i stubišta po haustorima Njemačke”. A Filipović nije ni Bulj ni Bunjac na kojeg se u Saboru Plenković, prokazan kao briselski namjesnik, rasrdio kao ni na koga dotad. Oporbi se na psovku može uzvratiti psovkom, a upropaštenim poljoprivrednicima samo nedostatkom srama. Bio sam malo razočaran što u jednom intervjuu izraelska veleposlanica u Hrvatskoj Zina Kallay Kleitman nije pitanje o Trgu maršala Tita u Zagrebu iskoristila da nešto kaže o sudbini Židova u Jugoslaviji pod diktatorom i komunistima. A ta sudbina bila je tragična. Poslije 1945. ne samo da pobjednici nisu vratili imovinu Židovima nego su sve činili da ih se što više iseli. Tito nikad nije priznao Izrael, bio mu je žestoki protivnik u sukobu s Palestincima i drugima te su u bivšoj državi čak uvježbavani arapski teroristi za akcije u židovskoj državi. No veleposlanica je diplomat pa i govori diplomatski, ali teško je razumjeti neke židovske prvake u Zagrebu, poput oca i sina Goldsteina, koji obožavaju Tita, pa na primjer Ivo Goldstein drži njegovu sliku na zidu u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu. Teško je također pojmiti da su i političari nekih nacionalnih manjina ljevičari. Nitko nije napravio toliko zla (fojbe itd.) sunarodnjacima Furija Radina, Talijanima, kao Tito, ali Radin baštini njegovo ideološko nasljeđe. Ni Srbe u Hrvatskoj Tito i Partija nisu usrećili, desetljećima su ih pripremali za pobunu a na kraju su iz Hrvatske gotovo nestali, no vođa Srba Pupovac je nepokolebljivi titoist. Pravilo je: volim neprijatelje Hrvatske i kad su prema meni zlotvori! najniži od 1990. godine. Rekao bi čovjek – hvala Bogu, ipak je ovoj zemlji krenulo. Ali premijer prešućuje da više nezaposlenih ne znači isto toliko više zaposlenih. Ni izdaleka! Na primjer, nezaposlenih je u prvom tromjesečju ove godine 82.000 manje, ali je i 5000 manje zaposlenih! Kako to objasniti? Ovako: njemački statističari zabilježili su da se samo lani u njihovu zemlju doselilo oko 55.000 Hrvata. Stanje je kao u partizanskim filmovima, gdje Nijemci masovno ginu a redatelj nekoliko minuta potroši na rijetko kojeg poginulog partizana. Ne spominjem slučajno partizanske filmove jer ako se u Hrvatskoj hrpimice smanjuje broj nezaposlenih stoga što se Hrvati hrpimice iseljavaju u Njemačku bit će da Nijemci tako nadoknađuju svoje silne gubitke u brojnim uradcima jugorežisera. Eto opravdanja za premijera Plenkovića koji tragediju hrvatske države upisuje u zasluge svoje Vlade.