Bez Mocka, Genschera, Kohla i pape Ivana Pavla II. Hrvatska ne bi bila priznata
Bivši ministar i savjetnik u austrijskom ministarstvu gospodarstva jedini je Hrvat koji je 14. lipnja bio na pokopu dr. Aloisa Mocka na bečkom groblju Döbling
Gljudi s osjećajem za pravdu, moralnim kompasom i humanitarnom notom, kao što je bio dr. Alois Mock, velik je ne samo za Austriju i Europu, nego i za Hrvatsku, čiji je bio veliki i dokazani prijatelj, rekao je dr. Marijan Brajinović, bivši ministar i savjetnik u ministarstvu Republike Austrije, osnivač i prvi predsjednik Austrijsko-hrvatskog društva u Beču i jedini Hrvat koji je 14. lipnja bio na Mockovu posljednjem ispraćaju na bečkom groblju Döbling koji je održan u krugu najuže obitelji, prijatelja i predstavnika austrijskog političkog vrha. Ispraćaj na posljednji počinak 83-godišnjeg visokog austrijskog političara obilježio je i veliki vijenac Veleposlanstva Republike Hrvatske u bojama hrvatskog grba. Svi ostali Hrvati i visoki strani dužnosnici, među kojima su bili i hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, kao posebna izaslanica premijera Andreja Plenkovića, i Mate Granić, bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i posebni izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, od Mocka su se oprostili dan prije na misi zadušnici u bečkoj katedrali sv. Stjepana. Bio je to i povod za razgovor s bečkim Hrvatom dr. Brajinovićem u kojem svjedoči o prijateljstvu i iskustvu s Mockom te njegovu golemom doprinosu neovisnosti i međunarodnom priznanju Hrvatske.
Kada ste i kako postali Mockov prijatelj?
Kroz Austrijsko-hrvatsko društvo koje sam osnovao 1990. u Beču s ciljem da pomognemo tad još nepriznatoj Hrvatskoj da postane samostalna i međunarodno priznata. Za to smo trebali prijatelje koji su nam spremni pomoći. Kucalo se na sva vrata. Imao sam mnogo prijatelja veleposlanika jer sam u Beču studirao, a potom završio i postdiplomski studij na Diplomatskoj akademiji pa sam se kao predsjednik Austrijsko-hrvatskog društva, s obzirom na to da Hrvatska nije imala predstavništvo u Beču, indirektno osjećao pozvanim da tadašnjim hrvat- skim političarima na vlasti otvaram putove do austrijskih visokih dužnosnika. I tako sam počeo tražiti termine i voditi hrvatske ministre i političare koji su željeli izraziti zabrinutost situacijom u Hrvatskoj do demokršćanina dr. Aloisa Mocka, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, njegova stranačkog kolege dr. Erharda Buseka, ministra znanosti i istraživanja, koji je 1991. godine postao potkancelar i čelnik Narodne stranke, te bečkog gradonačelnika dr. Helmuta Zilka, koji je, iako socijaldemokrat, imao sluha za Hrvate. Zapravo, samo su visoki dužnosnici Narodne stranke imali sluha i osjećali da će doći do promjena i bili nas spremni saslušati. Hrvatski narod, koji je već na početku rata shvatio tko su mu prijatelji, htio im je nekako zahvaliti pa je deset najboljih hrvatskih grafičara izdalo mapu najboljih grafika i prvi otisci darovani su Mocku, Buseku i Zilku koji su bili dirnuti tim poklonom.
Kažete da je Zilk bio iznimka u redovima socijaldemokrata?
Točno. Dobri poznavatelji tadašnje političke situacije u Austriji dobro znaju da su austrijski socijaldemokrati, kad je bila riječ o hrvatskoj samostalnosti, bili jako distancirani i skeptični i više su bili skloni srpskoj strani. Zilk je bio iznimka i dolazio je i osobno u Beč na hrvatske prosvjedne skupove za priznanje Hrvatske. Nikad neću zaboraviti susret hrvatskog ministra vanjskih poubitak slova dr. Zvonimira Šeparovića i austrijskog saveznog kancelara, socijaldemokrata dr. Franza Vranitzkyja u Beču na kojem se lobiralo za što brže priznanje Hrvatske. Bio sam mu nazočan kao predsjednik Austrijsko-hrvatskog društva, tumač pri razgovoru i posrednik u organizaciji termina za taj susret. Vranitzky je tom prilikom rekao da Austrija ne može priznati Hrvatsku iz straha da bi zbog tog priznanja “srpski četnici mogli počiniti još veće zločine”. Taj me odgovor razljutio i, iako me nitko ništa nije pitao, nisam se mogao suzdržati i rekao sam austrijskom kancelaru da oni čine zločine svaki dan i da ga to očito ne smeta. Nakon toga nastala je neugodna situacija koju je ministar Šeparović pokušao nekako izgladiti. No, pokazalo se da su u pravu bili oni koji su tvrdili da priznanje naše zemlje neće pogoršati ratnu situaciju u Hrvatskoj.
No, ni narodnjak Mock nije na samom početku bio za samostalnost Hrvatske, već je rekao da je austrijski interes zadržavanje tadašnje Jugoslavije u postojećim granicama.
To je bilo nakon što su izbile velike pobune na Kosovu krajem osamdesetih godina i počelo se govoriti o raspadu Jugoslavije na jednom javnom skupu ispred bečke katedrale sv. Stjepana. No, hvala Bogu, nakon “balvan-revolucije” brzo je promijenio mišljenje. Kako je kasnije govorio, a i zabilježeno je u knjizi njegovih suradnika veleposlanika dr. Martina Eichtingera i ministra savjetnika dr. Helmuta Wohnouta “Alois Mock – političar piše povijest”, prvi put Mock je pomislio na raspad Jugoslavije nakon što su kod Plitvičkih jezera poginuli prvi Hrvati i Srbi. Odmah je reagirao i predložio tadašnjem predsjedniku Jugoslavije Anti Markoviću imenovanje “savjeta mudraca”, što je on odbio nazvavši to miješanjem izvana. I tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar na konferenciji neutralnih i izvanblokovskih zemalja u Vaduzu u svibnju 1991. predbacio je Mocku da “radi protiv jedinstva Jugoslavije”. No, Mock ne miruje i u srpnju 1991. godine zalaže se u austrijskom parlamentu za priznanje Slovenije i Hrvatske. Već u rujnu iste godine na njegovu se inicijativu održava i posebna sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojem je Austrija, na našu sreću, bila članica od početka 1991. do kraja 1992. godine. Vijeće tada uvodi embargo na uvoz oružja, što je ponajprije pogodilo goloruki hrvatski narod, no na drugoj strani Mocku je pošlo za rukom internacionalizirati jugoslavensku krizu, što je bilo neobično važno za senzibiliziranje međunarodne javnosti i daljnji razvoj događaja.
Na što konkretno mislite?
Na veliki i za našu zemlju presudni kvartet – dr. Alois Mock, njemački savezni kancelar i potkancelar te ministar vanjskih poslova dr. Helmut Kohl i dr. Hans Dietrich Genscher te papa Ivan Pavao II. – bez kojeg Hrvatska ne bi bila priznata. Nažalost, ta če-