Chopin, Kopernik, Ivan Pavao II. i umjetnost pisanja simfonija u reklami trgovca oružjem Trumpa
oko 20.000 vojnika u rezervnom sastavu. I nije riječ o samo jednoj, nego četiri bojne s oko 4000 vojnika iz NATO-ovih država saveznica. I iza toga je cijeli NATO-savez.
Nuklearni Kalinjingrad
– Ljudi vide naše saveznike iz Velike Britanije ili Francuske i to su vidljivi znakovi da smo zaštićeni – kaže predsjednica Estonije Kersti Kaljulaid. S druge strane u rusko-bjeloruskoj vojnoj vježbi “Zapad 2017” u rujnu se očekuje sudjelovanje između 70 i 100 tisuća vojnika. Moguće je da nakon vježbe u tom dijelu Rusije ostane zadržana modernija vojna oprema i naoružanje. Primjerice, američki izvori tvrde da se može očekivati da u Kalinjingradu, ruskoj enklavi na Baltičkom moru okruženoj Litvom i Poljskom, svi raketni sustavi budu nadograđeni nuklearnim bojevim glavama Iskander. Rusi su ih dovozili u Kalinjingrad i ranije, ali navodno nikad na trajnoj osnovi, dok bi smještanje nuklearnih bojevih glava u Kalinjingradu na trajnoj osnovi potaknuo NATO-ove saveznice na daljnje mjere odvraćanja. U listopadu prošle godine Litva je iskazala želju za stacioniranjem američkog proturaketnog sustava Patriot u sklopu NATO-ove bojne koju u toj zemlji predvode Nijemci i u kojoj će sudjelovati i Hrvati. Zajedno s Nijemcima, ondje su već stigli Belgijci, Nizozemci, Luksemburžani i Norvežani, a Hrvati i Francuzi očekuju se početkom iduće godine (Patriot još nije stigao, a kad će, ne zna se). Što o cijelom tom novom iskustvu kažu Francuzi koji su već u Estoniji? – Važno je biti ovdje s našim estonskim prijateljima kako bismo pokazali da smo kredibilna sila. A u isto vrijeme neagresivna sila, koja služi odvraćanju i jačanju obrane – kaže francuski pukovnik Michel de Mesmay, zamjenik zapovjednika tog multinacionalnog kontingenta (zapovjednik je Britanac). Mnogi od britanskih i francuskih vojnika koje smo sreli u Tapi rotirali su se u misijama u Afganistanu i Iraku, a ovi sjevernjački uvjeti novo su iskustvo uvježbavanja, i njih samih i njihova naoružanja. Na rastanku, pitam estonske, britanske i francuske zapovjednike kako oni na terenu doživljavaju izjave novog američkog predsjednika Donalda Trumpa o tome da je NATO “zastarjeli” savez i, možda još više zabrinjavajuće, izostanak izjave koja bi potvrdila predanost nove američke administracije načelu zajedničke obrane zapisanom u članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora (na posljednjem NATO-ovu summitu u Bruxellesu Trump je, suprotno naglašenim očekivanjima svih saveznika da spomene članak 5., to propustio spomenuti).
‘Vidite, nismo zastarjeli!’
– Vidite i sami da naši vojnici i oprema nisu baš tako zastarjeli – sa smiješkom je odgovorio francuski pukovnik Michel de Mesmay. – Uživam u ovome što imam s ovim vojnicima ovdje. To me čini spokojnim – dodao je estonski brigadni general Martin Herem. – Dobra stvar kod toga što si vojnik jest da se ne trebaš brinuti o medijskim nagađanjima na političkoj razini. Uvjeravam vas da ovdje dolje, na terenu, interoperabilnost i solidarnost NATO-ovih saveznika ne mogu biti snažnije – zaključio je britanski potpukovnik Andrew Ridland. To je priča i to je atmosfera kojoj se uskoro pridružuju i vojnici u hrvatskim odorama.
Na dan povijesnog posjeta američkog predsjednika Trumpa Poljskoj i njegova govora pred desecima tisuća razdraganih Poljaka u Varšavi javio mi se veliki i znameniti poljski povjesničar, pisac i jedan od utemeljitelja poljske demokracije Adam Michnik. U Hrvatskoj vrlo malo ljudi zna za Michnika. Spominjao ga je u svojim tekstovima Miljenko Jergović, kao utemeljitelja i glavnog urednika važnih i velikih poljskih dnevnih novina Gazeta Wyborcza. Jednom u prilici kada je nagrada Nike, “najveća nagrada koja se dodjeljuje poljskim piscima”, a kojoj su Michnikove novine pokrovitelj, pripala, drugi put, Olgi Tokarczuk za njezino djelo “Knjiga Jakubova”. Zbog te knjige na veliku se književnicu sručio bijes, popraćen najgorim uvredama i prijetnjama poljskih nacionalista uvrijeđenih njezinim pozivom na suočavanje s vlastitom prošlošću kakva je ona uistinu bila, a ne kakva postoji u nacionalističkoj mašti i mitovima. Michnik je, naravno, bio na njezinoj strani. Drugi put Michnika je Jergović spomenuo kada su njegove novine, u znak prosvjeda zbog izrazito restriktivnog zakona o medijima što ga je u Mađarskoj donijela vlast pod vodstvom Viktora Orbána, na naslovnici donijele prosvjedni tekst, i to na mađarskom. U tom je tekstu Michnik usporedio Orbána s pokojnim austrijskim desničarom Jörgom Haiderom i proglasio ga još opasnijim od Heidera “zbog kombinacije devetnaestostoljetnog panonskog misionarskog zanosa i nacionalizma izmiješanog s populizmom”. Krajem 2015. godine, u svom 20. broju, Europski glasnik Dražena Katunarića i Hrvatskog društva pisaca objavio je hrvatski prijevod Michnikova eseja pod naslovom “Europa između identiteta i univerzalizma” u tematskoj cjelini “Disidentska misao”. I to bi uglavnom bilo to, barem u novije vrijeme, što se tiče Michnikove prisutnosti u hrvatskom jeziku i među Hrvatima koji ne razumiju i ne čitaju poljski. (Na svakoj nadopuni i informaciji o Michnikovom prisutnošću među Hrvatima, za koju ne znam, unaprijed zahvaljujem.) Nažalost, nisam našao nikakav trag ni o tome da bi na hrvatski, ili bilo koji blizak nam i srodan jezik susjednih naroda, bila prevedena ijedna od kapitalnih Michnikovih knjiga, kao što su “Crkva i ljevica u Poljskoj” (1977.), “Pisma iz zatvora” (1985.) i “Pisma iz slobode” (1998.). Sličnost naslova posljednjih dviju navedenih Michnikovih knjiga nipošto nije slučajna. Štoviše, autor ju je utvrdio i istim podnaslovom: “Društvo i kultura u istočno-središnjoj Europi”. Kada bi postojala ikakva srodnost Michnikovih razmišljanja o Poljskoj i Europi s varšavskim govorom Donalda Trumpa, kojem je, među okupljenim državnicima zemalja istočnog i ex-komunističkog dijela Europske unije pljeskao i već spomenuti Viktor Orbán, ona bi se mogla naći tek u jednoj usputnoj rečenici u kojoj američki predsjednik Poljacima i svijetu poručuje da komunizam više ne predstavlja prijetnju. Zato ću se za sada ostaviti Trumpa i usredotočiti se na poruku, i te kako aktualnu i važnu za današnju Hrvatsku, koju sam tog dana dobio od velikog i znamenitog Poljaka Michnika. Dobio sam je, naravno, posredno, zahvaljujući onoj divnoj providnosti koja se pobrine da u određenom trenutku uzmete i na pravoj stranici otvorite neku knjigu. Vjerujem u tu providnost još otkako sam naučio nasumce otvarati Bibliju tražeći duhovnu hranu, pouku i poruku za određeni dan. Tako sam u taj četvrtak otvorio knjigu Claudija Magrisa “Al’ povijesti nije kraj” (Fraktura, 2016., prev. Ljiljana Avirović) upravo na članku pod naslovom “Za antikomunizam ljudskog lica” u kojem tršćanski pisac piše o Michniku, kojeg, za razliku od mene, osobno dobro poznaje. Tekst počinje rečenicom koju je Michnik izgovorio kada je u Amsterdamu primao nagradu Erasmus: “Potreban nam je antikomunizam ljudskog lica”. Michnikov je otac bio komunist i zbog svojih je ideja bio zatvaran u antikomunističkoj Poljskoj prije Drugoga svjetskog rata. Poslije tog rata njegov je sin, zbog sličnih ideja i poimanja pravednosti i slobode, postao opozicija komunističkom režimu, u kojem je, u tri navrata, odležao šest godina po zatvorima. Posljednje tri, nakon uvođenja izvanrednog stanja 1981., bez suđenja i presude, odbijajući oba izlaza koja mu je ponudila vlast: potpisati izjavu lojalnosti režimu ili “svojevoljno” odseliti iz Poljske. Dakle, Michnik je, onda kada je to bilo opasno i hrabro, bio antikomunist. A danas, kako prenosi Magris, govori: “Postoji još samo jedna kategorija gora od komunista – antikomunisti”. Pri tome, opet prema Magrisu, ne misli na one koji odbijaju rješenja koje je ponudio komunizam, “već ignoriraju ili previđaju pitanja što ih je postavio komunizam, od kojih neka još uvijek čekaju odgovor”. Nadalje, on polemizira s onima koji sve političke protivnike žigošu kao “komuniste”, čak i onda kada njihove kritike nemaju nikakve veze ni sa živim ni s mrtvim komunizmom. Naposljetku, Michnik prezire one što taj “lažni antikomunizam koriste kao prav, nedostojno i potajno, oružje u legitimnoj političkoj borbi, koju se time omalovažava”. Pitaju Michnika i što ćemo s izjednačenjem nacizma i komunizma? A on, kako ga citira Magris, odgovara: “Dakako, ako je riječ o Staljinu i Hitleru, onda se potpuno slažem. Ali ako je riječ o Goebbelsu i Gramsciju, onda se, eto, nikako ne slažem...” Vratimo se Trumpu. Nadam se da će se sljedećih dana u nekim od velikih svjetskih novina, s kojima surađuje, pojaviti i Michnikovo viđenje nastajanja političko-gospodarsko-vojnog saveza koji već sada neki nazivaju novim Varšavskim paktom, koji je ovaj put američka ideja i program koji, ne prvi put, kao zadaću iz Washingtona marljivo piše i hrvatska predsjednica. Ali, nije teško zaključiti što veliki poljski intelektualac misli o govoru u kojem Trump slavi Kopernika, Chopina i svetog Ivana Pavla II., a među odlikama i vrlinama Zapada navodi pisanje simfonija, dok istodobno Poljacima prodaje oružje u vrijednosti od gotovo osam milijardi dolara. I to rakete vrlo prigodnog imena – “Patriot”. Kakve se već prodaju Saudijcima. Je li ovaj svijet zaista baš toliko glup?
Novi je Varšavski pakt američka ideja i zadaća koju marljivo izvršava i hrvatska predsjednica