Komorno, poetično i ekonomično štivo o ljudima koji, renovirajući stanove, renoviraju i svoje živote
Prozna trilogija Ivice Prtenjače dobila je završni akord. Nakon romana “Dobro je, lijepo je” i “Brda” (koji je 2015. godine osvojio unosnu nagradu VBZ-a i Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman), Prtenjača je u literarni život ispratio i roman “Tiho rušenje”, komorno, poetično i ekonomično štivo u kojem se bavi običnim ljudima koji renovirajući tuđe stanove, s više ili manje uspjeha renoviraju i vlastite živote i vlastite osjećaje. Prtenjača je najnoviji roman koji je pun reminiscencija na poeziju te domaće i strane pjesnike (poezija se kod njega očito ne da pokoriti od proze) smjestio u Zagreb, u znakovitu Haulikovu ulicu smještenu nedaleko od hotela Esplanade (u kojoj je, uostalom, desetljećima živio i pjesnik i skladatelj Arsen Dedić), pa je roman doista natopljen urbanom poetičnošću. Uostalom, spominju se tu i očito nezaobilazne mediteranske destinacije, od onih iskupljujućih otočnih (ponajviše slikovita Lumbarda na Korčuli), pa do gradskih pulskih. Stoga je umirujući i kontemplativni duh “Brda” itekako prisutan i u “Tihom rušenju”, romanu u kojem autor decentno plete pomalo i trilerski zagonetnu poslijeratnu priču oko lika ostarjelog (i još uvijek očito utjecajnog hrvatskog ratnika) profesora Vuka čiji zapušteni stan u Haulikovoj krije mnoge tajne iz obiteljskog života. Prtenjača je uz glavni tok romana razvio i onaj paralelni, međunarodni koji se odvija na intelektualnom književničkom okupljanju u irskom gradu Limericku na rijeci Shannon. Pomoću te literarne interpelacije, Prtenjača preciznije objašnjava i raskrinkava Vukovu zlosretnu životnu sudbinu razbijajući tako gotovo samostansku apartnost “Tihog rušenja”, ali i pretvarajući Vuka u najživlji i najdinamičniji lik ovog romana i njegov istinski zamašnjak. Vuk koji voli tajnovitost, ali i griotte, plavac i kozji sir (ne može Prtenjača bez hedonizma), dodirna je točka ovog romana sa nezacijeljelim hrvatskim ratnim tragedijama, ali i pomalo nadrealističan, bunuelovski lik za kojega nam nije potpuno jasno treba li ili ne treba invalidska kolica u kojima se pojavljuje pred strancima koristeći ih poput simbolički snažnog obrambenog mehanizma. Upravo su ta kolica snažan signal Vukove nedodirljivosti, ali i upravo dirljive ranjivosti čije razloge autor gotovo do samog kraja romana ljubomorno skriva od čitatelja. Dva soboslikara, pripovjedač (s diplomom profesora književnosti) i prostodušniji pomoćnik Elvis obnavljaju zapušten starčev stan po starčevim strogim i neobičnim naredbama. Oni su rezultat hrvatske surove tranzicije koja ne podnosi ni obrazovane ni ljude koji misle svojom glavom. Stoga su ovi slučajni soboslikari ljudi koji se uglavnom prepuštaju svehrvatskoj mazohističkoj samosažalijevajućoj inerciji i na rubu su fizičkih ekscesa (što se posebno odnosi na eksplozivnog Elvisa) i psihičkih poremećaja koji vode u tešku depresiju. A spasiti ih može, poručuje nam nimalo mačistički autor, samo ljubav i nenadmašna toplina bliske osobe. Pripovjedač iza sebe ima propali brak i sina kojeg voli, majku koju usprkos svemu poštuje i posao koji mu je mehanički štrik oko vrata, ali koji mu ipak pomaže da glavu drži iznad prijeteće vode ništavila i totalne beskorisnosti. A Elvis je poput otvorene knjige, spreman i na totalnu adolescentsku ljubav i na život udvoje, ali i na beskompromisnu borbu za pravdu i istinu, a protiv nepravde i laži. U “Tihom rušenju” Prtenjača nam zorno pokazuje kako je tanka i krhka linija između pravdoljubive borbe za istinu i gotovo bezrazložnog uličnog nasilja koje može završiti i fatalno, kako se u fatalno čvrstom zagrljaju prožimaju i dobro i zlo i kako je jako teško suditi tuđim postupcima i prosudbama i zauzeti stav o njima. Stoga se u najnovijem romanu ovaj, u smislu tehnike pisanja, poprilično introvertirani autor jako približio angažiranoj književnosti i neskrivenoj kritici današnjice o kojoj zbog svojih medijskih i literarno-organizacijskih angažmana zapravo zna jako puno. No, napisao je roman iz kojeg probija snažna osjećajnost i u kojem su gotovo svi likovi nepodijeljeno dobri. One potencijalno zle, autor možda čak i intuitivno zaobilazi u najširem luku.