ZAŠTO JE TRUMP TRAŽIO OD PREDSJEDNICE RH DA POMIRI BALKAN

Dok se posljednjih godina Hrvatska bavila samom sobom, izgubila je lidersku poziciju na jugoistoku Europe. Primat je, malo-pomalo, preuzimao srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Popularnost nekadašnjeg Miloševićeva učenika na Zapadu neobjašnjivo je rasla iz dana u dan. Doživljavaju ga kao moćnog političara koji ima snagu pomiriti Balkan i na njemu provesti proeuropske reforme. Vrhunac popularnosti doživio je ovih dana kada je, preuzimajući dužnost predsjednika Srbije, na premijersko mjesto postavio Anu Brnabić, deklariranu homoseksualku, podrijetlom iz Hrvatske. Ipak, Hrvatska se u delikatnom trenutku, nakon odluke Arbitražnoga suda o Piranskom zaljevu, u velikom stilu vratila na međunarodnu scenu. Preko Varšave i Sarajeva. Uz potporu hrvatske predsjednice održan je summit 12 zemalja središnje i istočne Europe okupljenih u inicijativu “Tri mora”, a jednako tako, na Plenkovićev poticaj, nakon sedam godina sastale su se dvije vlade - Hrvatske i BiH. Oba događaja imat će dalekosežne posljedice. Posebno u geostrateškom pozicioniranju Hrvatske. Jedan od važnijih naglasaka koji je izdvojila Bijela kuća u svom priopćenju nakon summita u Varšavi je Trumpova poruka Kolindi Grabar-Kitarović da “učini sve što je u njezinoj moći da se ubrza proces pomirenja na zapadnom Balkanu”. Mediji, osobito u regiji, ignorirali su tu izjavu, a isticali su trivijalne stvari kako bi umanjili značaj predsjednice, a samim tim i Hrvatske. Zbog straha od pomirenja, a time i od normalnog uređenja BiH kao države triju suverenih naroda, građansko-bošnjački nacionalisti odmah su počeli diskreditirati ulogu Grabar-Kitarović. Pokušaj slabljenja uloge RH u BiH viđen je i uoči dolaska Plenkovićeve Vlade u Sarajevo. Isti politički milje stvarao je loš ambijent za održavanje sjednice. Potegnuli su pitanje gradnje Pelješkoga mosta. Međutim, hrvatski premijer državnički je očitao lekciju svim rušiteljima dobrosusjedskih odnosa. Ponovno preuzimanje liderske pozicije Hrvatske u središnjoj i jugoistočnoj Europi nosi mnoge prednosti, ali i rizike. Neizbježno svrstavanje tijekom tih procesa ima cijenu. Inicijativa “Tri mora” uklapa se u američke geostrateške interese kojima žele oslabjeti utjecaj Rusije, pa i EU, a prije svega Njemačke i Francuske. Hrvati riskiraju dobiti za neprijatelje Berlin, Pariz, Moskvu. To se već pomalo i naslućuje. Njemačka je glede arbitraže već (ne)izravno stala na stranu Slovenije te piše promemoriju kojom bi se Hrvatima u BiH oduzelo nacionalna prava. Može li RH, razapeta između gnjeva Berlina i potpore Washingtona, u toj novoj ulozi biti predvodnik reformskih procesa na zapadnom Balkanu u kojima bi sačuvala Hrvate iz BiH?! Je li možda dio rješenja i BiH, koja također ima dio Jadrana, pripojiti kao 13. članicu u “Tri mora”. Ili će se odnekud opet pojaviti lider s istoka kojemu će BiH bez Hrvata biti lakše gurati u neke druge asocijacije. Vezane uz neka daleka mora, pa i kontinente.