Turski marš za pravdu probudio je nadu da je sloboda moguća

Brojimo dane do prve obljetnice navodnog pokušaja državnog udara u Turskoj. To je ujedno i godina tragičnih bilanci po tursku, ali i svjetsku demokraciju. U godini koja je prošla, Turska je postala najveći tamničar svih onih drugih koji misle svojom glavom i koje nije briga hoće li izražavanjem svoga mišljenja stati na žulj Erdoğanu. Deseci tisuća ljudi i obitelji ostali su bez posla, bez mjesta u društvu i bez budućnosti. Brojni u zatvoru čekaju suđenje koje se odgađa u beskraj, bilo jer tužiteljstvo nikako da pronađe vjerodostojne i održive dokaze za podizanje optužbe, bilo zato što po Erdoğanovu mišljenju dio njih zaslužuje smrtnu kaznu, pa se čeka da se ona ponovo uvede. Činilo se da je Erdoğan srezao krila svima koji bi mogli učiniti nešto protiv njega i njegove vladavine. Neprekidno su mi padale na um riječi 11-godišnjeg Erdema, sina moga utamničenog kolege, koji je svoju majku, prilikom prvog posjeta ocu u zatvoru, upitao: “Zašto su tatu stavili u konclogor?” Iako nisam sklona vjerovanju u beznađe, cijela ta situacija izgledala mi je jako, jako loše. Erdoğan je suvereno vladao ljudskim sudbinama i činilo se kao da nema snage koja bi mogla nešto značajno preokrenuti. No čini se da sam bila u krivu. Kemal Kiliçdaroğlu, lider najveće oporbene Republikanske stranke iz Ankare krenuo je na gotovo 500 kilometara dug marš za pravdu. Od toga čovjeka takvo što nitko u Turskoj nije očekivao zato što njegovo dosadašnje političko djelovanje i nije upućivalo na to da bi mogao učiniti takav pothvat. Na marš je krenulo desetak tisuća ljudi, a kako su kilometri odmicali, tako ih je bilo sve više. Kako se dio marša odvijao za ramazanskog posta, dio njih je postio iako su uvjeti na putu bili poprilično gadni. U koloni su se vrlo brzo našli književnici, novinari, intelektualci, umjetnici, glumci... Kiliçdaroğlu nije ni slutio da će ovim maršem mobilizirati toliku energiju onih koji se protive preobrazbi Turske u neko novo apsolutističko Osmansko Carstvo. No čini se da je trebala samo jedna iskra da se razotkrije ta skrivena energija i pretvori se u erupciju koja je zaprijetila Erdoğanovu režimu. Deseci tisuća ljudi različitih političkih i vjerskih opredjeljenja po žestokoj vrućini hodalo je danima bez ikakvih stranačkih ili vjerskih obilježja noseći na majicama i kapama samo jednu riječ – pravda. I finale u nedjelju u Istanbulu bilo je veličanstveno iako svjetski mediji baš i nisu u svemu tome vidjeli neki veliki događaj. Na dočeku Kemala i svih onih koje je on poveo u potragu za pravdom okupilo se više od milijun ljudi. Iako je Erdoğan bez ikakva razmišljanja sve ove Turke nazvao teroristima, vjerojatno je bio svjestan da se politička scena u zemlji maršom za pravdu počela radikalno mijenjati. Svi oni koji su u maršu sudjelovali i koji su ga podržali svjesni su da je on tek prvi korak na vrlo dugom i tegobnom putu. No taj korak je izuzetno bitan jer je beznađe pretvorio u nadu i poslao poruku da postoji budućnost za koju se treba izboriti. Ne znam koliko će taj put trajati, no nadam se da na kraju toga puta Erdem više neće morati odlaziti u tatin konclogor.

Maršem je mobilizirana velika energiju onih koji se protive preobrazbi Turske u neko novo apsolutističko Osmansko Carstvo