Lupi te adrenalin, uhvati i strah, ali nema boljeg nego izvesti neki zahtjevan trik
DOK VOZIŠ BMX, RADIŠ PO SVOME I SAMO O TEBI OVISI USPJEH, KAŽE HRVOJE DEKANIĆ
Kako bi bio u formi, dnevno u prosjeku vježba dva sata, ali ponekad je na biciklu i pet sati. Najponosniji je na dvostruko okretanje u zraku Još kao dječačić kročio je na nogometni stadion NK Cibalia u svojim Vinkovcima. Trčkarao je jedno vrijeme za loptom, ali vrlo je brzo shvatio da ga nogomet – baš i ne zanima. Ili barem ne u tolikoj mjeri da 90 minuta juri za loptom. Kupio je tada već svoj prvi BMX, a to je bila, moglo bi se reći, ljubav na prvi pogled. Hrvoje Dekanić na BMX sjeo je s 11 godina. Danas mu je 18, a odustati od bicikla – ne planira nikada. – Ni jedan drugi sport me ne zanima. U pojedinačnom sportu radiš sve po svome, nitko ti ne govori što trebaš učiniti, za razliku od ekipnoga. Uspjeh ovisi samo o tebi. I zato je to bolje. Istina, i odgovornost je time veća – rezimira mladi Vinkovčanin.
Pao točno prije natjecanja
A te 2010. godine promatrao je ekipu na BMX-ovima i potiho želio biti poput njih. I sam se, u početku sramežljivo, odvažio okušati u trikovima na dva kotača. – Krenuo sam polako, polako, i kada sam vidio da postajem bolji, još me više počelo sve to zanimati – prisjeća se Hrvoje. Prilično lako privolio je roditelje da mu kupe prvi bicikl. Kako to? Jednostavno nisu znali što namjerava. Vjerovali su kako će se samo vozikati gradom. Što se zbilo kada su saznali? – Ništa! – smješka se naš sugovornik. Platio je prvi BMX oko 2000 kuna. Trikove je svladavao uz pomoć videouradaka objavljenih u bespućima interneta ili su mu ih objasnili, kaže, “prijatelji u Osijeku koji su bolji”. Trenera nema, prepušten je, praktički, samom sebi – svojoj volji, upornosti i vještini. Poligon su i njemu i kolegama po sportu, praktički sve do prije dvije-tri godine bile ulice ili stepenice na koje bi nabasali, a onda je u Vinkovcima sagrađen skate-park. Pripreme počnu već u rano proljeće. Po snijegu ne vozi, no protekla je zima bila blaga pa nije bio prisiljen na veću stanku. – Dnevno vježbam u prosjeku dva sata, ali znam provesti i pet sati na biciklu, nekada i više od pet. Jedino kada sam bio ozlijeđen nisam sjedao na bicikl. A i onda bih se otišao provozati. Uganuo sam zglob na nozi i slomio dva prsta. Jedna mi se nezgoda zbila baš na Pannonian Challengeu u Osijeku 2014., za treninga prije natjecanja, pao sam i ozlijedio pa se nisam mogao natjecati. To mi je i bilo najteže – kaže nam. – Super se osjećam kada vozim, slobodno! Lupi me adrenalin dok izvodim neke zahtjevnije poteze. Uhvati me i strah, a koliki će biti, ovisi o zahtjevnosti trika. Pomislim u takvim trenucima kako neću uspjeti, da ću pasti i ozbiljno stradati i da neće završiti dobro – priznaje nam Hrvoje.
Vježbe na sigurnim spužvama
Najponosniji je na rotaciju od 720 stupnjeva koju je uspio izvesti na visini od metar i pol. Dvaput se, dakle, okrene u zraku. Uvježbavao je to mjesec dana, najprije u Zagrebu u zatvorenom skate-parku na sigurnim spužvama, a onda naučeno demonstrirao i na tvrdom betonu u Osijeku. A koliko je spretan, pokaže na natjecanjimaod Slavonije, preko Bjelovara do Slovenije. Na tu kartu ucrtao je, ponovno, osječki Pannonian Challenge, održan početkom lipnja. – Za jedno natjecanje potrošim možda 300 do 400 kuna jer spavam kod prijatelja ako je kontest u Hrvatskoj, a u Sloveniji spavam u hostelu – objašnjava nam. Hrvoje je još školarac pa mu novac za putovanja daju roditelji. U budućnosti se i dalje vidi na BMX-u, no, kaže, teško se probiti među profesionalce.
Prilično je lako privolio roditelje da mu kupe prvi bicikl. Kako to? Pa uopće nisu ni znali što namjerava, vjerovali su kako će se samo vozikati gradom