Ne povećaju li se izdvajanja za zdravstvo, nećemo moći pratiti svjetsku medicinu

Dječja bolnica prva je faza ulaska u Sveučilišnu bolnicu ostvari li se ideja koju zagovaram. Nakon toga bi se doselile velike zagrebačke bolnice. Etapno. U pet do deset godina Zagreb bi imao dvije velike bolnice, tzv. Zagreb istok (Dubrava i Rebro) i Zagr

Milanu Kujundžiću prigovara se da ne vuče nikakve poteze u resoru koji grca u problemima. Međutim, umjesto naglih rezova i šokova na kakvima je i pao njegov prethodnik, Kujundžićeva je taktika mudrija. On javnost postupno priprema na promjene i iznosi računice koje je teško opovrgnuti. Istovremeno se radi na izmjenama glavnih zdravstvenih zakona (o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju), koji će do kraja godine donijeti promjene koje neće svi pozdraviti.

Hoće li HDZ vratiti HZZO u državnu riznicu?

Mislim da je to samo ideja, objektivno, za to nema razloga. Vidjet ćemo što mogu reći oni koji je zastupaju.

Bivši i sadašnji ministar financija prilično su se odlučno o tome izjasnili.

Razumijem ministre financija i njihove vizije, a s medicinskog aspekta mislim da se ništa bitno time neće promijeniti, dapače, da će možda samo usporiti neke procese. Ali ćemo razgovarati.

Argument im je da se izdvajanjem situacija u zdravstvu nije popravila.

Ja se nadam da će se popraviti pa da HZZO ne treba vraćati u riznicu. Vjerujem da neće doći do toga.

Donijeli ste strateški plan za zdravstvo do 2020. godine. Svaki plan počinje s istim ciljem, da “zdravstvo treba učiniti dostupnijim građanima”, međutim, svaki put građani gube dio prava.

Svi mi koji smo osiguranici i pacijenti u Hrvatskoj znamo za probleme u zdravstvu, ali možemo biti i te kako zadovoljni i po kvaliteti i po dostupnosti zdravstvenog sustava. To što bismo htjeli bolje i više, to je normalno, međutim objektivno govoreći, hrvatski zdravstveni sustav u usporedbi i sa zemljama u okruženju i tzv. najrazvijenijim, i po kvaliteti i dostupnosti, ne zaostaje čak ni za najrazvijenijima. Obveza je nas živućih napraviti ga stabilnim, sačuvati ga i pratiti ono što se događa u svjetskoj medicini, a pritom ne gledajući samo sitno, današnji trenutak i samog sebe.

Kad govorite o mjerama za poboljšanje u zdravstvu, spominjete uvijek povećanje prihodne strane, a ministar financija govori o smanjenju rashodne strane. Jesu li to različite koncepcije?

Mislim da nisu. Na rashodnoj strani ima prostora i na tome radimo, jedan od oblika kojim se sada bavimo i gdje ćemo postići određene uštede je racionalizacija i funkcionalno spajanje bolnica. U tom modelu riješit ćemo i model produljenog liječenja, odnosno palijative te respiracijske centre, da bolesnici ovisni o umjetnim plućima ne trebaju biti u akutnim bolnicama. Do ušteda idemo i ujedinjavanjem javne nabave, čime ćemo postići niže cijene. Međutim, to je mali postotak u odnosu na potrebe. Dakle, ministar financija je u pravu kad kaže da treba stalno nastojati racionalnije poslovati, ali se ne slažemo se u prihodnoj strani. Ako se prihodna strana ne poveća, nećemo moći pratiti trendove u svjetskoj medicini, zaostat ćemo i s tehnologijom i lijekovima i pomalo gubiti ljude. To je područje gdje pozivam ne samo političare nego i naciju na dijalog: hoćemo li biti ravnopravni razvijenim zemljama s dobrom medicinom ili ćemo zaostajati?

Stalno pozivate na konsenzus. Kad ćemo vidjeti ima li ga?

Vjerujem da ćemo do kraja godine to riješiti u Saboru. Vjerujem da ćemo do tada raspraviti, zato pozivam sve: hoćemo li sustav koji će biti kvalitetan i za 20 i 50 godina, gdje ćemo imati suvremene bolnice, hrvatske liječnike i sestre u Hrvatskoj, gdje ćemo imati postupke koje imamo i sada, u kojima Hrvatska ne zaostaje ni u čemu, dapače, u nekim segmentima medicine i prednjači, ili ćemo zaostajati. Pučki rečeno, možemo li mi misliti da smo mi Hrvati pametniji izdvajajući 750 eura po stanovniku od svih onih drugih, Austrije, Njemačke, Engleske, Švedske, koji izdvajaju 3000, 5000, 7000 eura?

Da, izdvajamo malo po stanovniku, ali standardi Hrvatske i zemalja koje navodite neusporedivi su.

Jesu, ali želimo medicinu kakvu oni imaju i ne smijemo zatvarati oči. Što znači nemamo iste standarde? Onda se pomirimo s tim da nećemo imati iste standarde u medicini. Mi hoćemo imati iste standarde! I kad s kolegama iz tih zemalja razgovaram, oni se čude: pa kako uspijevate imati sve to u medicini za 750 eura?!

Hoće li dopunsko poskupjeti?

Ono o čemu često govorim, a onda se samo dopunsko izvadi iz konteksta: ja stalno zagovaram da moramo povećati prihodnu stranu i pritom uporabiti modele koje su uporabile druge zemlje. Modeli su brojni, među kojima je: dio novca od cigareta usmjeriti u zdravstvo, dio iz telefona, dio iz goriva. Postoje drugi oblici, ne samo oporezivati iz plaće već i iz imovinskog cenzusa. Brojni ljudi imaju veliku imovinu, a za zdravstvo izdvajaju nula kuna ili po osnovi najniže plaće 300 kuna, a da pritom imaju jahte, apartmane itd. Nadalje, imamo model u kojem se povećanjem dopunskog može nešto uzeti, kao i povećanjem broja osiguranika u dopunskom. Isto tako treba razmotriti model dodatnog osiguranja, koji imaju i žele platiti,

Uvođenjem informatizacije maske padaju. Vidjet će se koji liječnik obiteljske medicine koliko upućuje na specijalističke preglede i koliko opravdano. Svi u sustavu moći će vidjeti jesam li ja danas napravio dvije ili 17 gastroskopija

da plaćaju dodatno. Model koji osobno zagovaram: iz svih ovih oblika uzeti pomalo, kako bi se što manje osjetilo, a tako bi skupili da bi mogli kupovati lijekove, dijagnostičke aparate, i sustav učiniti održivim, ne stvarati deficite. I naravno, ono o čemu se nerado govori, posebice s pozicije ministra i člana Vlade, a to je obveza države prema zdravstvenom sustavu na godišnjoj razini oko 2 milijarde za posao koji je s nama ugovoren i koji nam po zakonu treba biti plaćen, mi taj novac ne dobijemo. Ja znam da novca nema, onda to nije deficit, to je što nama nije plaćeno!

Kako povećati broj osiguranika dopunskog, hoće li ono postati obvezno i hoćemo li plaćati veću participaciju?

Sve su to modeli koje treba komunicirati i postići suglasje na nacionalnoj, a onda na saborskoj razini. Participacija je jedan od oblika koji treba razmotriti. I smanjenje obveznoga dijela plaćanja s 3000 na 2000 jedan je od momenata koji je nanio deficit u sustavu. Svi koji misle da bez toga možemo, bojim se da ne zbrajaju značenje što znači zdravstveni sustav. Ne podcjenjujući druge djelatnosti, svi znamo da, kad je netko od nas bolestan, prestaje nam štošta drugo biti važno. Ne smijemo uništiti sustav koji je dobar i na kojem nam brojne zemlje zavide. Nema veleposlanika s kojim sam razgovarao a da nije isticao izrazito pozitivno iskustva svojih građana, turista, s našim zdravstvenim djelatnicima. To moramo sačuvati radi svoje djece.

Planirate uštede od 500 milijuna kuna godišnje, kako?

Funkcionalnim spajanjem bolnica i kontrolingom. Novom informatizacijom i novim modelom praćenja, koja je trenutačno u ranoj fazi, uvodimo izvršenost svake bolnice, odjela, pojedinca, što tko radi i koliko troši, koji opseg i kvalitetu. Već sad to imamo na mjesečnoj razini. Više nema skrivanja, vidjet će se koji liječnik obiteljske medicine koliko upućuje na specijalističke preglede i koliko opravdano. Maske će pasti. Svi u sustavu moći će vidjeti jesam li ja danas napravio dvije gastroskopije ili 17. Sada to imamo na mjesečnom sastanku s ravnateljima.

Nezavršena Sveučilišna bolnica u zagrebačkom Blatu opet je aktualna lokacija za nove zdravstvene sadržaje, štoviše, planirate ondje ujediniti većinu zagrebačkih bolnica.

Da je Zagreb u nekoj drugoj zemlji, ni u Merkur, ni u Petrovu, ni Vinogradsku, ni Klaićevu, ni Draškovićevu, ni u Sveti Duh se ne bi više uložilo ni jednu kunu jer je to bacanje novca.

Imate li građevinske procjene postojećeg betonskog kostura? Prije više godina govorilo se da je to za rušenje.

Imam. Odradio sam to s ozbiljnim partnerima. Što se tiče statičke valjanosti, u izvrsnom je stanju. Sad je stvar samo u tome je li to što je projektirano prije 30 godina primjereno suvremenom modelu. Tu se trebaju napraviti analize. Zasad, po svemu sudeći, jest i ne bi trebalo raditi nikakve bitnije intervencije. No, pokaže li se da nije primjereno, onda treba sve srušiti, jer beton je najjeftiniji, i napraviti ono što je primjereno.

Kada ćemo to znati?

Ne želim kalkulirati, kad sve bude gotovo.

S kojim se kapacitetom računa?

Što se tiče dječje bolnice, Hrvatskoj treba kapacitet za otprilike 400 kreveta. Međutim, preskupo je raditi izoliranu dječju bolnicu, već se ona uvijek naslanja na velike bolnice jer to izrazito pojeftinjuje sve i olakšava procese, i što se tiče ljudskih resursa i opreme. Naime, brojnu opremu iz druge velike bolnice koristite i za djecu. Znači, dječja bolnica prva je faza ulaska u Sveučilišnu bolnicu, ostvari li se ideja koju zagovaram. Nakon toga bi se doselile velike zagrebačke bolnice. Etapno. U prvoj fazi za dvije godine, primjerice, prvu od njih, a unutar pet do deset godina, Zagreb bi, po mom mišljenju, imao dvije velike bolnice, tzv. Zagreb istok, gdje su sada još u dobrom stanju Dubrava i Rebro, te Zagreb zapad, gdje bi u novoj dječjoj i sveučilišnoj bolnici bile sve druge bolnice.

Neki će reći: vidi, ostavio je svoju Dubravu, a kažu da se bolnica u Dubravi raspada.

To je bolnica stara 30 godina i, na žalost, potrebne su joj investicije, no za hrvatske uvjete Dubrava je još u izvrsnom stanju i u njoj se ozbiljna medicina može raditi još 20-30 godina.

Među ostalim, Strategijskim planom planirate i sniziti stopu bolovanja. Kako kad i uz pojačane kontrole HZZO-a broj bolovanja raste, što nije čudno

Nastavak na 6. stranici