Može li ‘Svjetleća 3d Bogorodica’ svojim sjajem zaustaviti juriš filoustaškog palanačkog zmaja
Nedavno sam vidio jednu od najboljih reklama ikad. Znate one ciljane televizijske pauze tijekom kojih vam nude od noževa do ostalih anatomskih pomagala, e na jednoj od njih, za svega dvjestotinjak kuna, na prodaju se nudi “Svjetleća 3d Bogorodica”. U pola cijene, kraljica Hrvata na, narodski rečeno, angebotu i još svijetli od sreće. Uz samu ideju da vam netko prodaje simbol vjere kao artikl široke potrošnje, još je kvalitetniji tekst koji prati ovo iluminozno otkrovenje i u kojem sve vrvi upotrebnim idejama da s njom nikad niste same, da uz nju dolazi i stalak pa ju možete zapiknuti na grob najmilijima ili je držati doma u špajzi. Čovjek ne može skriti oduševljenje i počne nekako shvaćati zanesenost međugorskih vidjelica i vidjelaca, očekujući i sam da “Svjetleća Bogorodica” progovori, kad se već ukazala, i da porukom sama potvrdi kako je tih dvjestotinjak kuna koje trebate izdvojiti za njezinu svetost itekako dobra investicija. Ne znam što bi na to rekao ministar Zdravko Marić, treba li u nešto tako sigurno ulagati teško stečene kune, ili bi shodno svojoj diskretnoj neinformiranosti rekao da ne zna ni za tu reklamu, ali ono što znam jest da ovakva reklama nikako nije vulgarizirala svetinje, nego su svetinje već odavno vulgarizirane internom rasprodajom i ugleda i smisla. Jer “ni jedan drugi povijesni sustav ne otkriva na tako neugodan način put na koji potencijalno dobrohotne ljudske moći jednostavno izopačuje u poguban kraj”, napisao je Eagleton o kapitalizmu i to baš možda nakon gledanja spomenute reklame. Samo što se može pitanje postaviti i inverzno; je li preduvjet vulgariziranim svetinjama bila izopačenost kapitalizma ili je religijska izopačenost preduvjet vulgarizaciji kapitalizma. Što je bilo prije; bog ili kapitalizam? “Svjetleća 3d Bogorodica” ili društveno nepravedni mrak? Za smislen odgovor trebalo bi objektivno pogledati društvo u kojem živimo, u kojem se kriteriji važnosti temelje na galami neukih i u kojem se vlast, od uskog kruga onih koji misle da im pripada, doživljava dipsomanijski. Ostali nemaju nikakvog utjecaja na vlastite živote. Sve sam bliži odluci da si naručim “Svjetleću 3d Bogorodicu” kao što se naručuje usisivač, nož koji može rezati konzerve, cipele s anatomskim đonom ili sredstvo za odčepljivanje kanalizacijskih odvoda. Sve je to isto. Svetost ionako leži u novcu. A ljudi su pristali na to. Kao što su pristali da se Zagreb polako pretvara u filofašističku palanku, u kojoj će se kvaliteta života mjeriti kroz obračune s povijesnim neistomišljenicima, gdje će jedne utvare udarati po drugim utvarama i umjesto da se u civilizacijskom diskursu vodi dijalog napretka, mi se vraćamo u krugove zaglušujuće buke gdje će za sve bližu fizičku eliminaciju biti dovoljno da netko u tom općem metežu izvikne nečije ime pa da lov nezaustavljivo krene. Bio ovo grad s Titom ili bez njega, u svakom slučaju prestaje biti grad s ponosom i urbanom kičmom koji će biti kadar po tko zna koji puta asimilirati i pameti privesti agresivni primitivizam. Zagreb je izgubio bitku, on je personificiran u nemoćnom i atrofiranoj fizionomiji sadašnjeg gradonačelnika, njegovoj bezvoljnoj primopredaji svojeg ljudskog, a onda i političkog ja, merkantilnom i bezlično pohlepno neljudskom. U međuvremenu se stvarni životni problemi množe i odvijaju na oku dostupnim razinama, ali ih nitko ne uočava. Poput prepunih kontejnera po ulicama. Po gradu se i nakupilo toliko smeća jer se odvozi svega dva puta tjedno. U iščekivanju napuljskog sindroma možemo se samo nadati da ćemo se zbog smrada koji se širi trgnuti malo ranije i shvatiti upravo to; da se smrad širi. Da nije nacionalni problem Sveta Gera ili Trdinov vrh, nego da je vrh nacionalnog problema u Agrokoru. Da nije ključan sastanak Plenković – Cerar za našu budućnost, nego da nam je budućnost došla uokviriti metalik-gospođa Lagarde. Da Piranski zaljev nije i neće biti naš, ali da naša jesu poskupljenja koja se potiho uvode ispod larme o arbitraži. Da nam kvalitetu života neće odrediti par kvadratnih kilometara ionako bočatog mora, nego ćemo živjeti bolje ili lošije, ovisno o troškovima tog istog života. Novca imamo sve manje, a sve nam ga više otimaju pod egidom različitih i neumitnih reformi koje nikako da započnemo i to zato što reformi u zbilji i nema. Ispod tog eufemizma krije se tek trajno kapitalističko prilagođavanje sve većim i većim financijskim potrebama koje pogone sustav pohlepe. Baviti se pitanjima koja su suštinski irelevantna i koja tek bude iracionalan nacionalni ego, znači distrakciju pažnje s onoga što je pojedinačni realni užas. Vozite se skuplje, stanovat ćete skuplje, hranit ćete se skuplje, kupovat ćete skuplje, živjet ćete skuplje. Ako ćete uopće imati od čega. Ali će zato Sveta Gera biti naša, a arbitražu oko svetog Piranskog zaljeva nećemo priznati. Što vam je tu stvarno bitnije? Možda „Svjetleća 3d Bogorodica“zna što je važno pa će i nas prosvijetliti svojim vatrostalnošću ispod koje „stenje pakla zmaj“. Ili će ponovno, da završim s njime, Eagleton biti u pravu kad tvrdi da je „na neobičan način zlo prosvjed protiv srozane kvalitete modernog života“.
Piranski zaljev nije i neće biti naš, ali naša jesu poskupljenja zbog kojih ćete živjeti lošije i skuplje, budete li imali od čega