Hasanbegović preko Franka ulicu u Zagrebu daje Paveliću
Ideje i simboli koji se ne mogu promovirati na velika vrata (imenovati trgove i ulice po vođama ustaškoga pokreta) pokušavaju uvesti na mala vrata – dati počast njihovu političkom prethodniku i uzoru
ovijest je učiteljica života, ali su neki primitivci silovali našu učiteljicu. Više se ne sjećam jesam li taj aforizam, u kojemu se parafrazira čuvena izreka Marka Tulija Cicerona, osobno smislio ili je to učinio - vjerojatnije - netko umniji od mene. Ipak znam da mi je bio na umu neposredno nakon što sam u drugoj polovici devedesetih, kad je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini formalno završen, gledao film „Lepa sela lepo gore“Srđana Dragojevića. U jednoj od groznih, ali s obzirom na ratnu stvarnost vjerodostojnih scena toga djela iz 1996. godine, prikazana je upravo silovana učiteljica. Ta metafora može se po značenju povezati s raspadom modernizacije u socijalističkoj Jugoslaviji (nastavnici su bili ključni akteri zamaha obrazovanja kao jednoga od ključnih elemenata toga vrijednoga, ali previše ubrzanoga procesa) kao i sa snaženjem nasilničkoga i revizionističkoga odnosa prema političkoj povijesti. U Hrvatskoj se već četvrt stoljeća zbiva kulturna i politička borba oko novije povijesti. U njoj se ruše i oštećuju pa kadgod i popravljaju spomenici, blati i pokušava očistiti spomen na heroje i slavne događaje, mijenjaju i vraćaju nazivi trgova i ulica te provode druge akcije i protuakcije. Uz to vezani sporovi više se odnose na Drugi svjetski rat koji je kod nas dominantno bio građanski, nego za evidentno manje od toga krvavi Domovinski rat u kojemu je velika većina naših ljudi, potomaka ustaša i domobrana i partizana i neopredijeljenih u srazu iz četrdesetih godina prošloga stoljeća, zajednički ustala protiv agresije na Hrvatsku i pobune srpskih nacionalista u nekim njezinim dijelovima. Jedna strana u toj borbi, međutim, kao glavnu potvrdu legitimnosti svoje pozicije intenzivno pokušava konstruirati upravo rat za nezavisnost koji se zbio pola stoljeća nakon Drugoga svjetskoga rata, sasvim zanemarujući bitnu različitost (geo)političkih i drugih okolnosti između tih oružanih sukoba.
Sjajna monografija
U posljednje vrijeme vjerodostojnost povijesti kod nas više oštećuju na prvi pogled civilizirani politički protagonisti svojim djelovanjem u institucijama i medijima, nego nasilju skloni primitivci. Učiteljicu života ovdje i sada uglavnom zlostavljaju visokoobrazovani te političkom komuniciranju i djelovanju vični akteri. Neki od njih su po profesiji – povjesničari. I u ranijim razdobljima ovo je društvo bilo izloženo političkim intervencijama ljudi s doktoratom iz te znanosti (Franjo Tuđman je u tome vršni, no ne i najradikalniji primjer), ali je sprega povijesne struke i politike posljednjih nekoliko godina naročito čvrsta. U ovom se tekstu ne osvrćem na djelovanje Tomislava Karamarka, drugoga najpoznatijeg povjesničara među hrvatskim političarima. Također, zbog osobnih razloga – bivše prijatelje ne želim kritizirati u javnim nastupima – nisam sklon ni pisati o sadržaju nekih kolumna međunarodno uglednoga profesora i bivšega ministra, kojega se još uvijek može motriti kao trećega takvog povjesničara. Stoga se usmjeravam na analizu riječi i djela razmjerno mladoga čovjeka koji će se uskoro, ako već i nije, popeti na mjesto drugoga na toj rang-listi. Zlatko Hasanbegović je u znanosti najviše poznat kao autor vrijedne monografije „Muslimani u Zagrebu 1978. – 1945. Doba utemeljenja“koja je objavljena prije deset godina. Aktualno preimenovanje Trga maršala Tita donosi posebnu slavu ili crnu reputaciju (ovisi s koje strane se motri) tom razmjerno novopečenom političaru kojega, sudeći prema njegovim riječima i postupcima, jako zanimaju povijesne preinake, a slabo sadašnje i buduće reforme. Nisam ga osobno upoznao, ali mi je blizak po nekim elementima biografije. Naime, obojica smo bili pripadnici jezgara skupina nogometnih navijača, a i on i ja smo puno prije rođenja, u Drugom svjetskom ratu, ostali bez djedova, što je vjerojatno utjecalo na osobni odnos prema povijesti i politici… S druge strane, razlike među nama su velike. Jedna je možda uvjetovana okolnošću da sam trinaest godina stariji od njega: već desetljeće i pol se, slijedom gorkoga političkog iskustva i slatkoga opredjeljenja za znanost, klonim ikakvoga sudjelovanja u stranačkoj politici i vlasti, a nadareni povjesničar Hasanbegović posljednjih nekoliko godina hrli u sve to. To je njegov legitiman izbor; na aktivno bavljenje politikom kao i svi drugi građani ima puno pravo, a u tome se, izgleda, snalazi kao morski pas u vodi. Ono što treba izazvati posebnu pažnju javnosti je pak način na koji koristi povjesničarsku ekspertizu u bavljenju drugim najstarijim zanatom na svijetu. A rabi je tako intenzivno da su dva diskursa, znanstveni i politički, kod njega toliko izmiješani da se više uopće ne može prepoznati kada nastupa kao političar, a kada kao povjesničar. U ovoj se analizi najviše usmjera-