Zagrebu i drugim gradovima uzeli su 20 milijardi kuna i dali ih Todoriću

Slavko Kojić

Kojić: Kako može Grad Zagreb triput dobiti priznanje da je proračun transparentan, a Bandić biti personifikacija netransparentnosti!? Sa Slavkom Kojićem, gradskim ministrom financija koji je 17 godina upravljao sa 7-8 milijardi kuna zagrebačkog proračuna, razgovarali smo u povodu njegova odlaska u mirovinu. On se deklarira kao ljevičar i antifašist, bosanski Srbin koji je u Domovinski rat išao kao dragovoljac te antifašist. Duhovit i pronicljiv čovjek uz kojeg se ne vežu afere iako je jedan od Bandićevih najbližih suradnika, ali i prijatelja.

Iako upravljate ogromnim zagrebačkim proračunom, ured vam je jako skroman...

Nije baš skroman. Prilično je velik za jednog čovjeka (smijeh).

Kako se osjećate pred odlazak u mirovinu?

Ovaj tjedan istječe mi mandat od četiri godine, prema zakonu ne postoji način da bih ponovno mogao biti pročelnik. U kojem svojstvu ću eventualno nastaviti raditi u izvršnoj vlasti jer postoje zakonske mogućnosti o kojima se mora izjasniti poslodavac, još ne znam. Postoji mogućnost produljenja za još dvije godine radnog odnosa koji bi bio vezan za određene projekte.

To biste iskoristili?

Osobno ne bih, jedino ako bi bilo u interesu Grada. Ja bih se najradije povukao iz svega, jedino bih ostao u Skupštini. Više od 65 godina života i skoro 40 godina rada sasvim je dovoljno. Mislim da je glupo s posla ići na Mirogoj.

O vama je nemoguće pronaći negativan tekst.

Što se tiče struke, ja nisam lažno skroman. Znam da znam posao. Imam sposobnost financije pretočiti u političku poruku, i obrnuto – politički zahtjev pretočiti u financije. Ljutilo me kad su u kampanji za lokalne izbore kan- didatima za zagrebačkog gradonačelnika usta bila puna optužbi da je zagrebački proračun netransparentan. A nitko nije objasnio kako je on to netransparentan, jer ja tvrdim da je u potpunosti transparentan. Za to imam i konkretne dokaze, tri godine zaredom dobili smo priznanje Instituta za javne financije. Ne razumijem što znače optužbe: „Znamo mi da se krade.“Ako znate, izvolite u DORH i prijavite.

Niste vi i proračun bili meta kritika, nego gradonačelnik Bandić koji je personifikacija raznih afera i korupcije.

Ali kako može Grad Zagreb triput zaredom dobiti priznanje da je proračun transparentan, a Bandić biti personifikacija netransparentnosti!? Tko je tu lud onda? Ne volim lupetati, volim govoriti konkretno. Evo, imamo ovaj slučaj sa štandovima...

Riječ je o prvoj pravomoćnoj optužnici protiv Bandića u slučaju “Štandovi”.

Ali, shvaćate li da tu uopće nema djela! Grad Zagreb niti je ugovarao išta, niti mu je što isporučeno, niti je što platio... Nema izdatka iz proračuna, ali piše da je proračun oštećen za 308.000 kuna. Meni staje pamet kao stručnjaku...

Kako je moguće da je Bandić jedini ispravan i pošten, a svi su se ostali tobože urotili protiv njega?

Nitko nije sveta Marija. Ali, evo jedan slučaj da ni u DORH-u nisu sveci. Imali smo spor u kojem je DORH zastupao Grad Zagreb i umjesto da nam se ovrhom skine 2500 kuna, Gradu je, dok nas je zastupao DORH, proračun ovršen za 21 milijun kuna!

Kako je to moguće?

Zato što u DORH-u nitko od 1989. do 2005. nije denominirao iznos iz jugoslavenskih dinara u hrvatske kune. Umjesto 500 eura, skinuto nam je 3 milijuna eura. Pet godina trebalo nam je da spasimo taj novac. Time sam htio ilustrirati da su i u DORH-u samo ljudi koji griješe. Ili spor od 337 milijuna kuna decentraliziranih sredstava. Tri smo suda dobili i tražili da nam vrate 205 milijuna kuna koje je Grad na inzistiranje Ministarstva financija uplatio državi. Trgovački sud nam je to priznao, ali DORH dolazi sa suludom tezom da je Grad Zagreb državi uplaćivao novac znajući da ih ne treba uplaćivati. Ispada da sam ujutro dolazio na posao i razmišljao koliko ću taj dan uplatiti državi?!

Kako vam je ovih 17 godina bilo pratiti Bandićev ritam?

Svatko od nas ima svoj posao, mi se toliko znamo da se razumijemo i okrenutih leđa. On je u mene imao maksimalno povjerenje, nije se petljao u moj posao. Najveći problem u ovih 17 godina bio nam je taj što su u prvih sedam godina porezni prihodi proračuna, koji čine tri četvrtine prihoda, rasli po prosječnoj stopi od 14 posto, dakle po 500 milijuna kuna svake godine. To su bila zlatna vremena. Onda je došla kriza 2007. i do 2016. godine stopa rasta poreznih prihoda je jedan posto. Nama su porezni prihodi proračuna 2016. bili nešto malo veći nego oni 2008. godine. A zašto? Zato što su bile tri velike intervencije u promjeni poreznog sustava. Prvo su se prihodi, u kojima su participirale jedinice lokalne samouprave, od dobiti prenijeli na državu, a gradovima se nešto povećao porez na dohodak. No razlika je bila negativna, i to 800 milijuna kuna. Nakon toga su bile još dvije intervencije u porezne stope i razrede, zaključno s Lalovčevom 1. 1. 2015. Kada uzmete tih deset godina, dođete do spoznaje da se, recimo, nije interveniralo, a da je rast prihoda bio oko 3 posto, Zagreb bi kumulativno imao dodatnih 10 milijardi kuna. Ovako mu je taj novac uskraćen. Kako je Zagreb pola Hrvatske, znači da je lokalnoj samoupravi izbijeno iz proračuna 20 milijardi kuna u deset godina. Imam tezu zašto se to radilo – da bi se pomoglo retailu (maloprodaji). Taj je novac prebačen u džepove građana, za osobnu potrošnju. Ali onda ne možete graditi infrastrukturu u gradu, pa nitko ne bi trebao prigovarati zašto Zagreb nema ovo ili ono. Nema jer se prihodi proračuna nisu promijenili 10 godina. A kamo idu potrošači koji su dobili više novca – idu u Konzum kupovati. Kome se pomaže? Todoriću. To je sve rađeno samo zbog retaila (maloprodaje).

Spomenuli ste Todorića...

Ma, on bi dolazio kukati u Ministarstvo financija, još prije deset godina. Onda ga oni pitaju kako da ti pomognemo, a on kaže: “Daj malo povećaj građanima plaće na teret opće potrošnje, pa će oni trošiti, a meni će se likvidnost povećati.” U Hrvatskoj je tako u 10 godina u retail upumpano 20 milijardi kuna.

Jeste li očekivali da će Todorić ovako završiti?

Jesam, znao sam to još prije 1314 godina. Bio sam na jednom sastanku u Londonu u Europskoj banci za obnovu i razvoj gdje su mi rekli da situacija nije dobra, da je jako rizično što je on gazda svih tvrtki u koncernu. Sugerirali su da bi on firme trebao pretvarati

U aferi Štandovi Grad Zagreb ništa nije ni ugovarao ni plaćao pa kako je onda oštećen proračun Imali smo spor u kojem je DORH ovršio Grad Zagreb za 21 milijun kuna umjesto za 2500 kuna!

u dionička društva jer je onda podruštvljeniji rizik, ne odlučuje jedan o sudbini svega. Pitao sam ih zašto mu onda daju kredite, na što su rekli da mu ih daju jer dobivaju jamstva.

Vidite li vi rješenje za Agrokor?

Govorim temeljem iskustva: to se ne može riješiti. S lex Agrokor dobio se samo time-out, kad on istekne, Agrokor ide u stečaj i počinje rasprodaja imovine. To je toliko kompleksno pitanje da su se svi koji su unutra pogubili. Osobno ne bih predlagao lex nego stečaj. Prije bismo preboljeli, a ovako ćemo nakon lex Agrokor opet doći na isto.

S Bandićem se znate još s Peščenice?

Da, on je radio u Ledu, ja u Unitasu. Prvo je on otišao u komitet, a ja za njim 10 mjeseci prije nego se raspala Jugoslavija. Više smo se ondje šalili na račun smiješnih zahtjeva iz Kockice, nego ozbiljno radili.

Kakvi su bili zahtjevi?

Da opišemo kakva je politička situacija na Peščenici, na što smo se mi počeli smijati kao budale. Nekakve tablice su poslali, moraš napisati da je situacija savršena, a država se raspada (smijeh). S Račanom smo gradili cijelu priču oko zagrebačkog SDP-a. Mi, Bandićeva ekipa, bili smo pomalo enfante terrible, ali Račan nas je prihvaćao jer je vidio da smo potencijal. Nikad nismo bili gljive, imali smo svoju priču. I sve je to dobro išlo dok se nije pojavio Milanović...

Vaša bivša stranka SDP danas je u očajnoj situaciji, je li tome kumovao i sam Milanović?

Ima tu svega pomalo. I Račan, koliko je god bio dobar političar, provodio je negativnu kadrovsku politiku. Od sebe je odmicao ljude za koje je procijenio da mu mogu biti konkurencija. Onda se pojavio taj zgodan, potentan dečko Milanović koji je imponirao svojom pojavom. No ono što je mene osupnulo kada je Račan preminuo, dok je stranka još bila grogi od njegove smrti, jest to što je Milanović na Glavnom odboru izišao za govornicu i sam sebe predložio za novog predsjednika. Pa makar je mogao naći nekog “house playera” koji će ga predložiti. Koji je to tip! Normalno, skočila je odmah omladina, njegov glasački inženjering, to je bilo oduševljenje njegovom autokandidaturom. Na kraju se pokazalo da je Milanović kao kompjutor koji ima sve dobre komponentne, ali kad ga upališ, on ne radi. Arogantan je, prepotentan i drzak.

Tko će vam biti nasljednik u uredu za financije?

Ne znam, ali neće mu biti lako (smijeh). Dosad su, od 1991., pročelnici Ureda za financije uvijek bili ljudi iz kuće.

Hoće li biti održiva Bandićeva koalicija s Esih i Hasanbegovićem, kao presudnim zastupnicima za većinu u Skupštini?

I može biti i ne mora biti održiva. Dogodilo se da pet mandata, koji nisu ni deset posto zastupnika, postavljaju pravila igre.

Ali Bandić je pristao na njihova pravila igre?

Je, jer su druga opcija bili novi izbori. No, ni jedno ni drugo nije dobro.

Biste li vi osobno promijenili ime Titovu trgu?

Da. Ja sam antifašist, član sam antifašističke organizacije, otac mi je sudionik NOB-a, djed s majčine strane dizao je ustanak u bosanskoj krajini i bio je šef vojne partizanske bolnice. Moj background je partizanski i antifašistički. Odlazim svake godine polagati vijenac na Dotrščinu, u Brezovicu, Jasenovac, ali ondje nikada ne susrećem veći dio demonstranata s kazališnog trga, nazvao bih ih salonskim antifašistima. Osim u Istri, zanemariv je broj očuvanih spomenika ili naziva ulica i trgova po antifašistima, i nitko nije rezao vene kad se to micalo. Ali sad su se salonski antifašisti našli da ridikulozno cvile nad tom pločicom s Titovim imenom. Tito je vodio antifašistički pokret, ali nakon Drugog svjetskog rata bio je masovni ubojica. Nametnuo je svoju svjetonazorsku koncepciju uređenja društva, ali taj projekt je propao, i to u krvi. On je bio i heroj i zločinac, a ako si bio zločinac nakon što si bio heroj, onda te ne možemo slaviti. Evo, otišao sam u Srebrenicu i u lokalnim medijima ispričao se uime svog bosansko-srpskog naroda jer je ondje počinjen užasan zločin. U izbornoj noći rekao sam da ne vidim zašto bi bio problem udovoljiti da se promijeni ime Titovu trgu, da bi moj kolega Lovrić u Otvorenom rekao da sam to rekao jer sam imao loš dan. Nisam ja imao loš dan, sad bi njega trebalo pitati što on misli o tom mom “lošem danu” kad smo to preimenovanje prihvatili. Samo mi jedna stvar stvara gorčinu; što to radimo pod pritiskom apologeta poraženog režima. Tita su trebali maknuti sami ljevičari i antifašisti, mi trebamo raskrstiti s time što je crno, a što bijelo. Ti apologeti klikću od veselja, a njihovi oponenti misle da će cviljenjem nad tom pločicom spasiti antifašizam. Antifašisti se trebaju pogledati u ogledalo i shvatiti tko je bio Tito.

Kako biste na kraju radnog vijeka ocijenili Bandića, biste li stavili ruku u vatru da nije bilo malverzacija?

Mislim da nije bilo, nemam dokaza da je bilo. Kako je moguće da je toliko njih u gradu bilo uhapšeno, a šef financija nije?! Čak se jedno vrijeme u gradu javila priča i sumnja u mene, ali Bandić nije na to nasjeo. Htjeli su razvaliti osovinu Bandić – Kojić, ali Bandić nije zagrizao tu udicu. Kada je izišao iz zatvora, poručio im je da sam ja njegov drugi brat.

S lex Agrokor dobio se samo time-out, kad on istekne, Agrokor ide u stečaj i počinje rasprodaja imovine Otišao sam u Srebrenicu i ispričao se uime svog bosanskosrpskog naroda