Intervju: Zlatan Stipišić Gibonni SVE JE OD DANAS DO SUTRA OSIM USPOMENE KAD SI PREMA NEKOM BIO ČOVJEK

Glazbenik ne zna za ljetne stanke jer koncerti su mu praznik i ne smatra ih izvorom umora

Otkriva što mu je potrebno za svakodnevnu ravnotežu, je li mu ikada ego radio o glavi, govori o vjeri u dobre ljude i o koncertu u zagrebačkoj Areni U debati o ljetnim temama razgovor bi se uvijek vraćao na dobre ljude. Oni su pokretač pozitivnih promjena, korektiv u ludim vremenima, naznaka vjere da nije baš sve otišlo k vragu i osoba kojima se treba posvetiti. O dobrim ljudima, životu, glazbi pa i velikom koncertu koji priprema u listopadu u zagrebačkoj Areni porazgovarali smo s glazbenikom Zlatanom Stipišićem Gibonnijem.

Ima li još dobrih ljudi?

Normalno da ima i hvala Bogu na tome. Dobar čovjek je sve što ti treba sjedio s njim u kafiću ili na upravnom sudu (smijeh). To su oni koji uvode solidarnost i empatiju i to je po meni najvažnije. Kad sve zbrojiš i sagledaš, vrijeme u kojem živimo, skontaš da je sve od danas do sutra, a jedina je uspomena ona u kojoj si ti bio čovjek i u kojoj su drugi prema tebi bili ljudi.

Kako je nastao vaš istoimeni hit “Dobri ljudi”?

Stihijski! Ta pjesma ima dosta neuobičajenu strukturu za ovo vrijeme, skoro kao da je skliznula iz mjuzikla Ive Tijardovića. Zanimljivo da su me neke političke stranke molile za dozvolu da ta pjesma svira dok se oni penju na pozornicu tijekom predizbornog skupa. Paradoks, jer je to pjesma u kojoj se glavni junak žali na damu kamenog srca. Ne spominje se da ćemo otvoriti nova radna mjesta ili nešto slično.

Imali ste brojne uspješne glazbene suradnje. S Oliverom Dragojevićem, Urbanom, Barom, Dinom Dvornikom... ali nikada niste pisali pjesme po narudžbi?

Da budem iskren, i jesam, tamo početkom 90-ih. Da ne pravimo od mene neku moralnu vertikalu, pokušao sam to raditi, ali u tome nisam bio dobar. Kao da mi je sudbina u startu dala do znanja da se okanem ćorava posla i radim samo ono što osjećam. Uvijek je bilo dobro i uspješno ono što je bilo od srca i krivo i neuspješno ono što se od mene očekivalo.

Ipak, s Dinom Dvornikom napisali ste 17 odličnih pjesama među kojima i hit “Zašto praviš slona od mene”. Iduće godine bit će deset godina da ga nema. Kako ga pamtite?

Svi ćemo ga pamtiti kao nezamjenjivog. Nitko nije uspio ni primirisati njegovo prijestolje. Kao autor i kao izvođač bio je najzreliji čovjek svih vremena u tom žanru. I tu govorim o plesnoj glazbi 60-ih, 70-ih, 80-ih, 90-ih, 2000-ih do danas. Sve što kompariraš s njime, ni izbliza nije bilo tako dobro. A kao čovjek, baš kao što je nazivao i svoje albume, bio je svjestan da je kao lunapark. On nije bio ozbiljna osoba. Bio sam s njim u situacijama koje su zahtijevale bar minimum ozbiljnosti, recimo, potpisivanje ugovora za diskografsku kuću – ugovor nije ni pročitao, nego bi odmah pitao gdje je penkala i ostalo što se odvijalo u toj kancelariji bio je cirkus. Tko ga je volio, to mu je dopuštao, a tko je bio prepreden, znao je tu njegovu nesmotrenost protumačiti kao naivnost i iskoristiti je.

Šalite se da su vaše diskografske pauze od albuma do albuma spore kao trajekt Bartol Kašić. Lani je bila uspješna “Familija”, je li na putu novi materijal?

Ja uvijek nešto pišem, ali sam, kako bi Britanci rekli, “album artist”. Ne spadam među one koji su hitmejkeri pa pišu singlove, već među one koji se vrednuju zbirkom pjesama. Da bi ste mogli napisati desetak pjesama koje imaju svoje razloge zašto su tu, to ne možete u deset minuta. To traži neko vrijeme i neke razloge da bi nastalo.

U listopadu pripremate veliki koncert u zagrebačkoj Areni. U metropoli niste imali koncert takvog opsega od 2010.

To će biti koncert koji je nemoguće nazvati svakidašnjim zato što je u pitanju veliki prostor koji dopušta i neke u drugom prostoru nemoguće suradnje. Pred dva desetljeća za tako nešto možda nisam bio u stanju niti mi je to dopuštala popularnost koja nije bila adekvatna ili čak iskustvo. Sad to mogu, ali tko zna, možda jednog dana moja realnost bude da opet moram svirati u kafiću i tada si neću moći priuštiti fantastične suradnje s najboljima. Sad želim napraviti sve maksimalno dobro dok mi je to na neki način dopušteno.

Ima li treme?

Nema treme, ali ima odgovornosti. I kako je kod nas sve turbulentno, malo me i strah i ponekad mi se taj listopad čini kao da je za pet godina. I da budem iskren, jedva čekam.

Kakav vam je ljetni tempo? Jeste li u sporijem modu?

Ja volim koncerte. Dođeš u situaciju da najviše cijeniš da si sa svojima, ili sa svojom familijom ili s ljudima koji te najbolje razumiju, a to je moja publika. Nisam trendovski pjevač i nitko mi neće doći na koncert jer sam u modi, doći će ljudi koji vole tu glazbu tako da mi je koncert praznik i to ne smatram umorom. Ipak, sve oko koncerta zna biti naporno. Sve se uozbiljilo pa su stalno u optjecaju neki zakonski okviri i čini mi se da mi se posao dijeli na dvije strane. Jedna mi je ljubav prema glazbi, a druga je kao da radim u Đuri Đakoviću i počelo me opterećivati administrativnim pitanjima. Kad uzme gitaru,