ZAHVALJUJUĆI OCU IMAM SLIKU DALMACIJE KAO NEČEG ŽILAVOG I POSTOJANOG S PUNO TESTOSTERONA
nitko ne razmišlja o tome da će ti u jednom trenutku trebati 150 ljudi u organizaciji nastupa. Te prijava policiji, te hitnoj, te poreznoj (smijeh op. a). Preozbiljno je to sve, a ne bi smjelo biti.
Poželite li tada odvojiti se na neko vrijeme od svega i nestati?
Ja to zapravo uvijek i radim. U trenucima kada sam u speedu treba mi mir za moju ravnotežu. Treba mi neka dnevna količina ljepote, bilo da je to dobar film, dobra knjiga... nešto čime bih se malo oplemenio. U gradu se počelo prebrzo živjeti i, ako ne nađeš dva-tri svijetla trenutka, na kraju se dan pretvori u to da smo se mučili s parkiranjem, čekali na šalterima i radili sve što ne volimo. Kad god možete, bježite u šumu ili na more, spašavajte živu glavu!
U pjesmama bježite od slike društva. Je li i to način bijega od dosadne zbilje?
Odgovor na to zauzeo bi tri intervjua. Postoje dvije vrste zanimanja. Jedni žive od harmonije, drugi od konflikta. Ja živim od harmonije. Ovi drugi moraju prodavati kalašnjikove, duge cijevi, kratke cijevi, dimne bombe pa imate i neke radikalne medije koji, ako nema konflikta, nemaju tema, a tu su i političari koji žive od konflikta i, ako ga nema, potpuno su nevidljivi. Mnogo je poštenije navoditi ljude da budu bolji jedni prema drugima nego ih navoditi da se ne podnose.
Je li vam ikada ego radio o glavi?
Nažalost, ego je najveći autogol koji ti se može dogoditi. Kod nas se to dogodi često jer želimo imati odgovor na sve teme o kojima nikad nisi promislio pa počneš govoriti o stvarima koje ne razumiješ. To se događa svim javnim osobama. Netko neinformiran iznosi mišljenje koje uopće nema. E, to mi se nekoliko puta dogodilo pa sam si obećao da više neću odgovarati na stvari o kojima nisam ni promislio. Ali život te dovede u te situacije, pitaju te i ti odgovoriš, je li to zbog ega pa se praviš pametan ili dobrog odgoja i govoriš o stvarima koje ti nisu u fokusu. A meni, priznajem, stotinu stvari nije u fokusu. Ne želim biti sveznalica ni o svemu imati stav. To nije pitanje lijenosti, već je to nemoguće. Pa i ja se ljutim kad mi netko napravi recenziju albuma, a znam da ga nije ni preslušao, nego mu se sve vezano za Gibonnija gadi i ima mišljenje prije nego što je išta čuo. To iritira, ali nekoga drugog iritira da ja komentiram javne građevinske radove (smijeh).
Počeli ste kao gitarist u bendu Prva stanica s 14 godina. I vaš sin ima bend. Koliko utječete na njega?
Više sreće imao sam ja s mojim ocem Ljubom jer nismo bili u istom žanru. Iako, naslušao sam se glupih komentara da mi je on pisao pjesme. Di bi moj Ljubo napisao “Posoljeni zrak i razlivena tinta”. Ali, eto, glupost je nasljedna pa traje stoljećima. Uglavnom, ne bih o imenima, ali bolje sam prošao od neke djece koja su bila u istom žanru s očevima. To te uvijek dovede u komparaciju, a ja sa svojim nisam bio ni po čemu usporediv. Mojeg sina zanima svašta, od Radioheada do Coldplaya i ne sliči puno na mene, a ja se trudim ne utjecati na njega. Dajem mu savjete tipa da mu je pjesma preduga ili da im je u nekoj gužva od istrumenata, ali ne miješam se za njegovo dobro.
Vaš otac, iako različit po žanru, ipak je utjecao na vas?
Uz njega sam zavolio njegovu ideju Dalmacije kao mjesta koje ne oslikava klupa ispod tamarisa s minimarketom i apartmanima u pozadini. Meni je Dalmacija koju mi je otac ostavio i u zvuku i u ideji mjesto koje ima burnu, a neispričanu istinu. Imam sliku Dalmacije kao nečeg žilavog i postojanog s puno testosterona. I uvijek sam težio da mi se dogodi pjesma kao “Udica”, ne dopadljivo dalmatinski, već žilavo dalmatinski.
Ego je najveći autogol koji ti se može dogoditi. Obećao sam si da više neću odgovarati na stvari o kojima nisam ni promislio Pokušao sam pisati za druge, ali u tome nisam bio dobar. Sudbina mi je u startu dala do znanja da se okanem ćorava posla