Jesmo li sami odabrali da nas nitko ne voli
Odlično pitanje iz članka o poziciji Hrvatske u Europskoj uniji, objavljenog prošlog petka u Večernjem listu: “Nitko nas ne voli ili nismo našli svoju nišu u EU”? Odgovore i svoje analize nude Zdravko Petak, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, i Ivica Maštruko, iskusni hrvatski diplomat. Iz perspektive dopisnika u Bruxellesu, čini se da odgovor na pitanje kakva je hrvatska pozicija u EU leži u ovome: jesmo, našli smo svoju nišu, ali upravo zbog tako odabrane i koncipirane niše ne nailazimo baš na podršku ostatka EU. Problem je, dakle, u tome što nitko drugi ne voli tu nišu koju mi volimo. Ta niša se obično, u izjavama dužnosnika ne samo ove nego i prethodnih hrvatskih vlada, opisuje kao pomaganje daljnjoj stabilizaciji jugoistoka Europe. Odnosno, iskorištavanje činjenice da jedna članica EU poput Hrvatske tako dobro i duboko poznaje tu regiju za brži i bolji napredak država te regije prema euroatlantskim integracijama. U praksi, ta niša koju odabire Hrvatska izgleda ovako: blokirati Srbiju na njezinu putu prema EU sve dok ne pristane riješiti otvorena pitanja koja su važna
Hrvatska je niša u EU odabrana i postavljena tako da veći učinak proizvodi u unutarnjoj politici, nego u politici Europske unije
za Hrvatsku te pomagati Hrvatima u BiH da se izbore ako već ne za entitet, onda za izborne jedinice kroz koje vjeruju da mogu ostvariti veću jednakopravnost kao konstitutivni narod u BiH. Ne ubijajte glasnika, ali mali problem leži u tome što ostatak EU ne samo da ne dijeli s Hrvatskom stavove i ciljeve takve hrvatske niše, nego vjerojatno ni ne želi uopće dozvoliti da Hrvatska ima takvu nišu u EU. Što znači da je naša niša u EU odabrana i postavljena tako da ne proizvodi nikakav učinak. Barem ne vani, u EU, gdje bi učinak jedino i trebala proizvoditi. Jedini učinak koji takva niša proizvodi je unutarnjopolitički: služi za osvajanje birača, njihovo uvjeravanje da hrvatski političari rade na nečemu na čemu realno ne rade (jer da bi se moglo reći da rade, potrebno je vidjeti učinak u EU, a njega nema), ukratko – za prodavanje magle. Političari koji takvu maglu prodaju znaju da je to utrživo na unutarnjopolitičkoj sceni, i već im je to dovoljno, a također se i nadaju da će takva magla s vremenom moći biti prodana nekome i u EU. Pa ako i u tome uspiju, onda će im, računaju, uspjeh biti dvostruk. Problem je što im uspjeh takve strategije u EU ne samo da nije zagarantiran nego se u ovom trenu čini sve udaljeniji i manje izgledan. Nakon dva-tri pokušaja blokade Srbije, u EU se učvrstio dojam da Hrvatska ne smije i neće biti mjerilo brzine napretka Srbije prema EU. Moći će, naravno, uvijek usporavati taj napredak (a pitanje je po kojoj cijeni po sebe samu), ali na prosječnu brzinu i na sam proces neće moći znatnije utjecati. Srbija će, naravno, s druge strane morati odustati od dojma (koji joj je i sama Hrvatska pomogla stvoriti svojim ne baš politički sofisticiranim ponašanjem) da može napredovati i ući u EU tako da provocira i ispod površine potiče stalnu svađu s jednom državom članicom, Hrvatskom. Ali sve dok Hrvatska kao svoju nišu u EU shvaća blokiranje Srbije na uvjetima koji su za ostatak EU bilateralni, a ne uvjeti ili mjerila čitave EU, pratit će nas dojam da nas u EU “nitko ne voli”, ili barem ne razumije kad govorimo o uvjetima za Srbiju. Slično je i s hrvatskom nišom u EU koja se tiče naše potpore europskom putu BiH. Ma koliko to bilo nepopularno reći u Hrvatskoj, gdje prevladava interpretacija da je Europski parlament u rezolucijama od 2014. do danas više puta zauzeo stav u korist političkih ciljeva hercegovačkih Hrvata – odnosno stav da federalizam zagovaran iz Mostara, kao koncept suprotan i separatizmu iz Banja Luke i unitarizmu iz Sarajeva, jedini otvara europsku perspektivu BiH – tu interpretaciju malo tko dijeli u ostatku EU. Niti je EP to tako eksplicitno rekao (to jest, doduše, rekao Davor Ivo Stier u veljači 2014. u raspravi o BiH na plenarnoj sjednici EPa, ali tekst rezolucije nikad nije bio tako jednoznačan), niti su Europska komisija i Vijeće preuzeli takve teze u svoje odluke koje, za razliku od neobvezujućih rezolucija EP-a, imaju težinu. Ne može EU sama, pa čak ni EU u kombinaciji sa SAD-om, odrediti novo unutarnje uređenje BiH. To mogu učiniti samo narodi BiH i njihovi politički predstavnici. EU ih u tome može potaknuti, i Hrvatska kao najzainteresiranija članica EU može imati ključnu ulogu u tom poticanju. No, trenutačno, četiri godine nakon ulaska u EU, problem s hrvatskom nišom u EU je u tome što ju je potrebno pametnije redefinirati. Jer ovako definirana ne postiže željeni učinak. I teško je vidjeti čemu zaista vodi, osim lupanju glavom u zid.