DANAS NIJE BITNA KVALITETA, VAŽNIJI SU LAJKOVI I KOLIKO TE LJUDI PRATI
Nakon naporne sezone u kazalištu i na malim ekranima Nela će se ovog ljeta više odmarati, a onda se vraća novim obvezama Osječka glumica Nela Kocsis (46) jedna je od naših najzgodnijih glumica. Lani je dobila Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Laure u predstavi “U Agoniji”, a s uspjehom je glumila i na malim ekranima, u seriji “Prava žena”. Nela u slobodno vrijeme obožava dobru zabavu i koncerte, a na društvenim mrežama često se pohvali besprijekornom linijom.
Gdje inače ljetujete, koja vam je najdraža plaža?
Šest godina nisam išla na more jer sam ljeta provodila na Opatovini igrajući predstave na Histrionskom ljetu. Uživala sam igrajući predstave pred krcatim tribinama, no ulazila sam u novu kazališnu sezonu prilično umorna i iscrpljena. Nedostajao mi je odmor i vrijeme da napunim baterije. Često sam ljetovala u Savudriji, gdje imamo obiteljski apartman. A ovoljetni plan mi je sa svojom 14-godišnjom nećakinjom Ninom napraviti malu turneju po Jadranskoj obali.
Jeste li možda pobornik nudizma, kupate li se goli?
Nisam protiv toga, ali na nudističkoj plaži bila sam samo jednom. Prijateljice su inzistirale da idemo na nudističku koja je bila prilično daleko i kako sam ja jedina imala auto, ispunila sam im želju. Moram priznati da sam se na plaži osjećala prilično čudno, ali osjećaj nagog tijela u vodi predivan je.
Kako izgleda vaš idealni dan na odmoru? Poznato je da volite izlaziti, idete li na partyje?
Volim dane kada nemam nikakvih obveza osim onih koje si sama nametnem. Sunčanje i kupanje u društvu prijatelja najbolja je kombinacija, odmor i smijeh. Volim kuhati za druge, to me čini sretnom. Volim izlaziti, no to se događa sve rjeđe jer u sezoni radim i nedjeljom. Ovog ljeta tu vrstu zabave ostavljam za kolovoz. Prošlo ljeto bilo mi je izuzetno naporno. U isto vrijeme snimala sam dvije serije, radila predstavu u Šibeniku i išla na turneju s “Agonijom”. Spavala sam u prosjeku 2-3 sata dnevno. Bila sam iscrpljena do krajnjih granica. Zato sam ovo ljeto rezervirala samo za odmor. Od obveza jedino imam predstavu “U agoniji” na Splitskom ljetu 23. srpnja. Osim što ću na “turneju” po otocima s nećakinjom, odmarat ću se u svojoj vikendici u Baranji na Dunavu.
Nedavno ste imali pravu agoniju kad ste predstavu “U agoniji” igrali s ozlijeđenim nožnim prstom. Kako je to izgledalo?
Točno. Bila je to prava agonija. U Savudriji sam slomila mali prst na lijevoj nozi na balkonskim vratima. Mislila sam da nije ništa strašno, no otok je bio sve veći, a boja sve ljubičastija. Uzela sam nekoliko tableta protiv bolova i krenula autom iz Umaga u Ptuj. Da stvar bude gora, od kada sam krenula pratilo me užasno olujno nevrijeme. U nekoliko navrata morala sam stati jer nije bilo moguće voziti tako da je vožnja umjesto dva sata trajala punih četiri. Kasnila sam na predstavu 15 minuta. Publika je već sjedila u gledalištu. Nervozna, iscrpljena, s teškim bolovima u nozi. Obukla sam kostim i odigrala predstavu bez šminke, frizure i s japankama na nogama, jer od bolova nisam mogla stajati na štiklama. Eto, zanimljiv je taj naš život glumaca.
Vjerujem da imate još nekoliko sličnih situacija kad ste glumili bolesni ili ozlijeđeni. Kad vam je bilo najgore?
Sjećam se kad smo igrali Čehovljeva “Ujaka Vanju”. Igrala sam Jelenu Andrejevnu i na pozornici sam se porezala na čašu. Pola sata sam igrala s rukom koja je užasno krvarila. Skrivala sam je iza leđa da publika ne primijeti.
Nedavno ste na Facebooku napisali dirljivu posvetu ocu u kojoj
OVOLJETNI JE PLAN POTPUNI ODMOR I “TURNEJA” OBALOM U DRUŠTVU NEĆAKINJE
ste napisali kako je “htio sina, a dobio kćer s viškom testosterona”. Kako vam se u životu odražavao taj višak testosterona?
Moji roditelji, a posebno tata odgajali su me da budem svoja i neovisna. Da sve u životu mogu i moram odraditi sama. Čini mi se da sam ponekad i glumila da sam neustrašiva, a bila sam u strahu. No izgradila sam se u osobu koja sve može sama; i voziti i kuhati i popravljati kvarove po kući. Problem je jedino u tome da, kad ljudi vide da sve možeš sama, ne pružaju ruku pomoći.
Na društvenim mrežama često objavljujete fotografije na kojima pokazujete svoje skladno tijelo. Kako održavate liniju? Idete li u teretanu, pazite li na prehranu?
Objavljujem ih ljeti kada je biti u kupaćem kostimu najnormalnija stvar. Ne idem u teretanu. Puno se krećem i hodam. Nisam ovisna o slasticama i slatkom. Jedem što mi paše. Ugljikohidrate konzumiram vrlo rijetko. Jedem povrće, od voća banane i luda sam za juhama. Juhu kuham i jedem svaki dan. Bavljenje gimnastikom u mladosti ostavilo je priličnog traga. Moje tijelo ostalo je tijelo sportašice. No mislim da je genetika tu najzaslužnija.
Jeste li ovisni o društvenim mrežama? Komunicirate li često s fanovima? Što vam pišu?
I jesam i nisam. Mislim da sam se jednostavno prilagodila novom dobu u koje smo kročili. S novim parametrima i sustavom vrijednosti. Više nije bitno biti kvalitetan, nego popularan. Broj lajkova i pratitelja postao je, čini mi se, najbitniji faktor. Gotovo presudan u angažiranju za neke nove projekte, serije, filmove, reklame. Ne komuniciram s fanovima, odnosno vrlo rijetko. Pristojno zahvalim na nekom komplimentu vezanom uz moje uloge. Izuzetak je bio kada sam mislila da se iza jednog lažnog profila krije moj prijatelj. Kada sam shvatila da to nije on, prekinula sam komunikaciju. Ne komuniciram s ljudima koje ne poznajem.
Lani ste nam rekli da imate novog dečka. Jeste li još zaljubljeni?
Jesam, još uvijek u istog.
Imate li inače svoj tip muškarca?
Volim sportski tip.
Ove godine gledali smo vas i u Gavellinoj predstavi “Komet”. Kako je bilo raditi na toj predstavi i što još pripremate?
Bilo je prilično teško jer je tekst dosta kompliciran. Radili smo puna dva mjeseca i prilično se namučili. Nakon toga radila sam predstavu, odnosno dječji mjuzikl “Buratino” za otvaranje Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, gdje sam glumila Lisicu Alisu. Time smo zatvorili trilogiju koju čine tri dječja mjuzikla: “Matilda”, “Čarobnjak iz Oza” i “Buratino” istog autorskog tima, redateljice Nine Kleflin, autora songova Nene Belana i dramaturginje Marijane Nole. Rijetko sam u svojoj karijeri igrala u dječjim predstavama i zato ove tri imaju posebno mjesto u mom srcu. U Gavelli za novu sezonu pripremamo Shakespeareova “Richarda III” u režiji Aleksandra Popovskog, gdje ću glumiti vojvotkinju od Yorka.
Je li danas teško biti glumac u Hrvatskoj? Kakva je po vama situacija?
Mislim da je lakše nama koji iza sebe imamo minuli rad. Mladim je glumcima prilično teško dobiti priliku i stalan posao. U Hrvatskoj je hiperprodukcija glumaca. Osim zagrebačke, otvorile su se akademije u Splitu, Rijeci i Osijeku. Uz njih imamo i nekoliko privatnih koje svake godine “proizvedu” po 12 novih diplomiranih glumaca. Hrvatska jednostavno nema toliko kazališta gdje bi se svi ti glumci zaposlili, nema dovoljno filmova, serija... pa se mladi glumci snalaze na sve moguće načine. Položaj im je prilično težak. Mnogi od njih godinama nakon diplome nisu stali na pozornicu.
Izgradila sam se u osobu koja sve može sama. I voziti i kuhati i popravljati kvarove. Problem je što ljudi ne pomažu