SATOVI SU POSTALI STATUSNI SIMBOL
Luka Marinović, nasljednik urarnice Marli
Živjeli smo u blizini Vlaške pa smo većinu vremena brat i ja provodili u obiteljskoj radionici i družili se s majstorima
Znani su po imućnim i uglednim klijentima. Što s aktualne društvene scene, što onim koji su u prošlosti “drmali” svim aspektima javnog života. Poznato je da su kod njih kupovali i mnogi državnici, a njihova je urarska priča počela prije 48 godina. Prva ekskluzivna trgovina satovima otvorena je 1969. godine na poznatoj zagrebačkoj urarskoj lokaciji u Vlaškoj 13. Tada još pod imenom Urarski obrt Marinović, urar Željko Marinović preuzima obrt od svog oca Bože, koji je urarsku tradiciju današnje tvrtke Marli započeo još 1953. godine. Tada je, naime, otvorena radnja u Biogradu na moru, odakle su Marinovići rodom. Tijekom godina mnogi su urari u Vlaškoj, poznatoj ulici obrtnika, zatvorili svoja vrata. Urari Marinović nisu jedni od njih.
NAŠI KLIJENTI KUPUJU ODREĐENE SATOVE JER IZGLEDAJU LIJEPO, A NE ZATO ŠTO KORISTE ODREĐENE FUNKCIJE
Urari Marinović nisu bili jedni od njih. Umjesto toga, 40. su rođendan proslavili potpunim preuređenjem svoje trgovine, proširenjem posla, mijenjanjem vizualnog identiteta, a 2015. su osuvremenili i internetsku stranicu. Kako bi osigurali dugovječnost skupocjenih mehanizama, otvorili su i suvremeni servisni centar za popravak satova u Gruškoj ulici. A da se tradicija očuva, zaslužna je već treća generacija obitelji. Posao sada vodi Željkov 32-godišnji sin Luka, dok je njegov dvije godine mlađi brat Ivan zadužen za veleprodaju. Spletom nepredviđenih okolnosti, Luka Marinović naslijedio je firmu krajem 2006. godine, netom nakon što je u Beču završio studij menadžmenta na američkom sveučilištu Webster. I tako je sa svega 22 godine postao vodeći čovjek Marlija.
Kako je bilo odrastati u urarskoj obitelji?
Živjeli smo u blizini Vlaške pa smo brat i ja većinu vremena provodili u obiteljskoj radionici i družili se s majstorima. Uvijek smo sa znatiželjom promatrali satove, igrali se njihovim dijelovima i uglavnom ometali oca u poslu. Naučio nas je zanatu, iako je brat malo spretniji sa satovima, a prošao je i urarske seminare. Ima prilično spretne prste i mnogo strpljenja, što je bitno za urara. Dok nismo bili u Zagrebu, igrali smo se, pak, u djedovoj radnji u Biogradu, gdje smo zadržali prostor do dan-danas. No tamo smo, pak, proučavali zidne satove, djed je za njih bio specijalist. I sada je ta sobica u Biogradu uređena kao starinska urarska radnja, sa starim alatima, stolom i ostalim priborom. Nismo mogli pobjeći od satova. Logično, s obzirom na to da su svi u obitelji urari. Djed je nakon završenog školovanja zanat učio u njemačkom gradu Pforzheimu, gdje je urarska industrija prilično jaka, a urarstvu je naučio i svoja tri sina te dvije kćeri.
Prva radnja otvorena je 1953. u Biogradu. Kako ste se našli u Zagrebu?
U Biogradu nije bila jaka potražnja za urarima pa je tata u Zagreb došao 1969. godine “trbuhom za kruhom”. Odmah je počeo raditi u Vlaškoj 13, gdje su dotada radnju držale dvije različite obitelji, tako da na tom kućnom broju tradicija urarstva postoji sigurno stotinu godina. Za ocem je vrlo brzo došao i djed Božo, koji je sa stricom Ivanom otvorio urarski obrt na Črnomercu. Potom je svoju radnju otvorio stric Božo u Dežmanovu prolazu, a svoj je prostor u Zagrebu imala i teta Željana, koja je otvorila i u Karlovcu, dok je teta Zdenka u svom obrtu radila u Zadru.
Neki su satovi prava remek-djela, a ako se u njih uloži pola godine samo na izradu, onda je logično da koštaju više. Zavisi koliko je mehanizam kompleksan Luka Marinović o tome kako se određuje vrijednost sata. Naravno, ako je sat od plemenitog materijala, to dodatno diže njegovu vrijednost
Otkako ste otvorili urarsku radnju i trgovinu, niste mijenjali poziciju u Vlaškoj ulici. Koliko je ona bitna za poslovanje i koje su tajne uspješnog dugogodišnjeg rada?
Dobra pozicija znači puno. No najbitnije od svega te ključna stvar poslovanja je naš odnos s klijentima, koji su nam s vremenom postali i prijatelji. Poanta je da se svatko tko dođe i vrati, pa čak i njihovi potomci. Jedan od najvećih faktora je i diskrecija. Tko god uđe u trgovinu, zaboravimo da je ta osoba bila u njoj u trenutku kada je izišla kroz vrata. Naravno, tu je i znanje o urarstvu, koje svakim danom usavršavamo.
Svi danas imamo satove u mobitelima, a i okruženi smo gradskim javnim urama. Jesu li ručni satovi potrebni da nam pokazuju vrijeme?
Ručni satovi ne služe da bi gledali koliko je sati. Oni su danas statusni simbol, idealan muški nakit. Neki naši klijenti kupuju određene satove jer izgledaju lijepo, a ne zato što koriste određene funkcije. Mnogi će kupiti sat sa štopericom jer im lijepo izgledaju dva dodatna gumba, no rijetko tko štopericu uistinu koristi. Ljudi koji kupuju sat, kupuju priču koja stoji iza njega.
Ako netko voli pilotski stil, nosi sunčane naočale Ray Ban, ima kožnu pilotsku jaknu, onda će htjeti kupiti i pilotski sat. Neki će, primjerice, kupiti sat Omega jer ga nosi James Bond ili žele određeni sat jer su ga vidjeli na filmu, u reklami...
Zašto onda danas ljudi kupuju satove?
Obično su to prigodni darovi, za krizme, diplomu, supruga kupi suprugu za rođendan...
Zna se i dogoditi da žene traže satove koje će dijeliti sa svojim mužem. Ako kupuju za sebe, znaju što hoće, ako traže za drugoga, uglavnom odrede brend i budžet pa pokušamo naći sat po njihovoj mjeri. Muškarci gledaju da im sat mehanički odgovara i obično traže klasični dizajn. Dame su, pak, odvažnije po pitanju oblika, a i više se orijentiraju na izgled. Što se tiče materijala, najviše se traže platina i zlato. Već nekoliko godina hit je ružičasto zlato. Nose ga čak i muškarci.
Što određuje cijenu sata i koji je trenutačno najskuplji u trgovini? Kako ih osiguravate?
Puno faktora. Prvo se gleda vanjski dio, odnosno od kojeg je materijala izrađen. Ako je cijeli sat od plemenitog materijala, cijena je viša, ako je narukvica, primjerice, od kože, cijena ide dolje. Gleda se koliko je mehanizam kompleksan i koliko je vremena potrošeno na njegov razvoj, je li izrađen u malim serijama...
Neki satovi su prava remek-djela, a ako se u njega uloži pola godine samo na izradu, onda je logično da košta više. Trenutačno je u trgovini najskuplji IWC Portugieser
od 25.000 eura. Satovi su dobro osigurani.
Satove održavate “na životu” i u suvremenom servisnom centru. Kakvi vam sve satovi dospijevaju u ruke i uvjetuju li proizvođači način rada?
Svaki proizvođač traži da se satovi popravljaju na točno određen način. Naši urari svake godine idu na seminare kod raznih proizvođača, a kad nam, primjerice, u ruke dođe sat od 65.000 eura, nećemo ga odmah ići popravljati na svoju ruku. Internetom će se pristupiti stranici proizvođača gdje se može “skinuti” shema, podsjetnik kako se nešto popravi. Amateru to ne znači ništa, no onome tko je prošao seminare da. Svi se popravci izvode u kontroliranim uvjetima. Većina ljudi pamti urare kako popravljaju satove u prašnjavim malim sobicama, no danas stvari izgledaju malo drukčije. Satovi se popravljaju u sobama koje izgledaju kao laboratorij, urari rade u kutama, a prije nego što uđu u prostoriju, zastanu na samoljepljivom otiraču koji pokupi i posljednja zrnca prašine. Možete zamisliti koliko je popravak sata delikatan kad u malo kućište stane od tristo do 700 dijelova. A što bi se tek dogodilo da urar kihne usred popravka...
Kakav je posao urara?
Ponekad je jako opuštajući, a ponekad strašno frustrirajući. I sam sam se u to uvjerio. Nekad znam pripomoći ocu, koji radi u servisu te našem uraru Marku Požgaju. Posao je divan i miran, ali ako nekad ne možeš određeni dio postaviti na određeno mjesto, ponekad je bolje ustati od stola i vratiti se drugi dan. Da ne govorim kako je teško pronaći izgubljeni dio ako padne na pod. Srećom, danas imamo alate koji nam pomažu da ih lakše nađemo.
Kakvo je stanje u urarskoj struci?
Trenutačno je u krizi. U Zagrebu su prije dvije godine odškolovali zadnju generaciju urara, kojih je izrazito malo, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu. Već godinama tražimo urara i jednostavno ga ne možemo naći. Moglo bi se reći da je urarstvo gotovo pred izumiranjem u Hrvatskoj, iako je to zanimanje koje bi teško moglo postojati bez ljudskog faktora. Predlagali su nam da sami pokrenemo školu, no za to trenutačno nemamo vremena.
Kakvi su onda planovi za budućnost?
Nastaviti se usavršavati na polju urarstva, pratiti tržište i eventualno uvesti neki novi brend u dućan, zaposliti više ljudi, pripremamo i neke nove poslovne projekte.
Imate li plan kako će se nastaviti tradicija nakon što vi odete u mirovinu?
Daleko je to još... No polažemo nade u nećaka Luku, koji se sa svojih sedam mjeseci već igra sa satovima.
Satovi se popravljaju u “laboratorijima”, urari rade u kutama, posebni otirači pokupe i posljednje zrnce prašine