Titovo herojstvo i Stepinčeva svetost dio su istog procesa sprečavanja demobilizacije društva

Hrvatskom društvu ne treba nikakva ideološka pomirba, nego mu hitno treba demobilizacija. I to demobilizacija svih političkih, vjerskih, ideoloških i razbojničkih paramilitarnih formacija koje ne dozvoljavaju da se u dinamici društvenog razvoja prijeđe iz militantno kvazinacionalnog u iskreno građansko i civilno. Istovremeno neobično dugo i kratko traje ta prisilna identifikacija kroz iracionalnu kategoriju kao što je nacija, koja i nije ništa drugo nego skup zbunjujuće različitih pojedinca koje na okupu mogu održati isključivo bubnjevi, trube i poziv na juriš. Dugo, jer različiti oblici mobilizacije ne jenjavaju dobrih 150 godina, a kratko jer je pamćenje tih istih pojedinaca u okviru zidova nacionalne kasarne toliko kratko da se svaki put s istom lakoćom odazovu na prvi znak mobilizacijske uzbune koja se zasvira kao ključni preduvjet manipulacije i ubijanja i ono malo samovoljnih pojedinaca i utapanja njihovih atipičnosti u formularu kolektivne smrtovnice. Demilitarizacija društva napokon bi pojedinačni potencijal izvela na vidjelo, ostvarila bi od šutljive nadarenosti prave stvaraoce nacionalne fizionomije, razobličujući istovremeno suvremene nacional-mitraljesce i bombaše kao fundamentalne ljudske veleizdajnike. Biti bez uniforme znači biti sam, ali to znači i biti svoj, što nije ni pametno ni praktično. Ali ni provincijalno. Militarizacija provincijalizma ili provincijalizacija militarizma jednaka je priči o kokoši i jajetu, jer nije važno što je bilo prije kad jedno bez drugoga ne ide. Ne tako davno vojnici partije dezertirali su da bi postali vojnici nacije u borbi koja je za njih posve jednaka jer nema razlika u gaženju preko leševa. Strah i od najmanje naznake mogućnosti demilitarizacije jest tolik da se u sprečavanju potežu i one krajnje mjere, da se na razini sumnjivih simbola vodi naizgled principijelna polemika oko temeljnih društvenih pitanja. U suvremenom hrvatskom društvu ta je činjenica možda i najbolje oslikana kroz tretman sudbina Tita i Stepinca, dvije naizgled suprotstavljene, a u biti isprepletene povijesne ličnosti. Kao što je i bivše društvo pomanjkanje vlastitog legitimiteta i odbijanje prelaska u civilnu komponentu gradilo na apsurdnom proglašavanju Tita trostrukim narodnim herojem, što ne da je devalviralo čin herojstva, nego je devalviralo i narod, tako i suvremena hrvatska država svoju civilnu neminovnost nastoji zaobići na isto tako apsurdnoj Stepinčevoj svetosti. Jer, ako bismo doista željeli u okviru suvremenog katoličanstva pronaći nekog našeg tko se po dosezima svetačkom, a tu prije svega mislim univerzalno vrijednom i bitnom, približio tom unutarcrkvenom herojstvu, zašto nikome ne pada na pamet Franjo Šeper koji je svojim djelovanjem doista mijenjao katoličku fizionomiju i iz kasnog je srednjeg vijeka uvodio, da binariziram stvar, u digitalno doba. No Šeper je bio baš to, previše univerzalan, nepotentan za uniformu, da bi mogao poslužiti provincijalnom militarizmu za koji pak Stepinac kao da je dušu dao. Ruku na srce, cjelokupna Stepinčeva svetost može se svesti na otpor nasilnom boljševičkom sustavu i svim onim strahotama koje su posve logične u velikim prevratima kad se jedan militarni provincijalizam zamjenjuje drugim. Stepinac bi bez ikakve sumnje bio puno bliži univerzalnoj svetosti da je istim žarom stao u obranu čovjeka-građanina i u predboljševičkoj epohi, čak i pod cijenu vlastitog života. Ovako je pokazao ili da nije bio spreman žrtvovati se za vjeru i u krajnjoj konzekvenci za ljude, ili je ideja njegove vjere puno bliža bila karađorđevićevskoj ili ustaškoj militantnosti, nego boljševičkoj, čime je dovoljno toga poručio i samom narodu. I koliko god to zvučalo paradoksalno upravo na tom besmislenom i besramnom suđenju, koje je danas glavni argument njegova posvećivanja, Stepinac je izgubio univerzalni argument svetosti. Učinio je isto ono što je svojevremeno učinio i Tito; obznanio je da priznaje jedino sud svoje partije. No tu ne prestaju zanimljivosti. Tito se u Prvom svjetskom ratu borio na strani Austro-Ugarske, Stepinac je bio srpski dobrovoljac. Komunističku partiju imperijalistički Karađorđevići iz beogradskog Belog dvora stavljaju izvan zakona i tjeraju u ilegalu, dok Stepincu isti taj dvor daje zeleno svjetlo da preuzme zagrebačku prvostolnicu. Tito smatra fašizam najvećim zlom 20. stoljeća, Stepincu je to komunizam. I Tito i Stepinac bezrezervno su odani centralama moći i vlasnicima u inozemstvu; Tito vazalni odnos s Kominternom prekida tek onda kad ostaje bez izbora, Stepinac ne želi afirmaciju od Vatikana ni kad mu se ponudi osnivanje hrvatske katoličke crkve. I Stepinac i Tito spremni su žrtvovati glavu za svoje ideje, ali ne da bi pokazali civilizacijsku principijelnost, nego da manifestiraju partijsku mobiliziranost. Uostalom, Tito politički cilj ne bi ostvario bez onakvog rata, a o Stepinčevoj svetosti se i ne raspravlja mimo konteksta odnosa s Titom i Pavelićem. Tita je boljševizam proglašavao narodnim herojem kad je ideologiji ponestalo ideja, a hrvatskoj državi sveti Stepinac dobro bi došao kad kao sustav uopće nema ideju ideologije. Nije li bar suspektna svetost koja se gradi u petlji između dva diktatora, koji su svoj društveni legitimitet, a time posve neposredno i legitimitet Stepinčeve svetosti gradili na – uniformi. Nemam nikakve dileme oko Titova herojstva i Stepinčeve svetosti. Ne zaslužuju ih. Uostalom, svetost koja se određuje između poglavnika i maršala! U tom rangiranju koji bi svetački čin zaslužio Stepinac? Svetac I. klase?

Stepinac je na suđenju rekao isto ono što je Tito na sudu izrekao puno prije: Priznajem samo sud svoje partije