Iscrpljujuće parlamentarne bitke samo su ‘opijum za narod’ diktatora koji se zove kapital

nogometaši Dinama za svojeg menadžera izaberu Marija Mamića. Jedan od onih koji je morao tako postupiti, ako je želio igrati nogomet, bio je Šime Vrsaljko. Mlađi Mamić menadžer mu je postao 2009. i to na preporuku Igora Mlinara, zagrebačkog poduzetnika kojem se na zagrebačkom Županijskom sudu sudi zbog optužbi da je bio dio skupine koja je za novac i usluge odavala informacije iz najtajnijih istraga. Prije potpisivanja profesionalnog ugovora s Dinamom Mlinar je preko posrednika stupio u kontakt s Vrsaljkom i njegovim ocem.

Potpiši ili nećeš igrati

– Poručio nam je da bi bilo dobro, ako želim i dalje igrati za Dinamo te ostvariti nogometnu karijeru, da potpišem menadžerski ugovor s Marijem Mamićem. Iako Zdravko Mamić, koji je rukovodio radom Dinama nije izravno rekao da je to potrebno, podrazumijevalo se da surađujem s njegovim sinom. I to zato što je cijeli niz igrača iz Dinama i Lokomotive imao takve ugovore s Marijem Mamićem. Među njima su bili Lovren, Mateo Kovačić, Tin Jedvaj, Ivan Kelava... Naravno, bilo je igrača koji na to nisu htjeli pristati. A tada bi bili marginalizirani i više nisu igrali za prvu momčad. Takav je primjer Andrej Kramarić. Kada je odbio potpisati ugovor s Marijem Mamićem, prvo su ga poslali u Lokomotivu, a zatim u Rijeku – iskazao je Vrsaljko. Ugovori, građanski ili menadžerski, s cijelom ergelom igrača, bili su samo prva stepenica dobro razrađenog posla. Onog s transferima od kojih su Mamići napravili lukrativan posao. Prema optužnici, novac od transfera izvlačio se preko off shore tvrtki koje su, barem na papiru, figurirale kao posrednici u transferu ili zastupnici pojedinih igrača. Nakon što bi novac iz Dinama bio isplaćen tim “zastupnicima”, podizan je te uplaćivan na račune tvrtki povezanih s Marijem Mamićem, Krotom, Stipančićem ili Vuksanom. Iako su Mamići jako pazili da se taj novac ne poveže s njima, to im, sudeći po podacima dostavljenim iz Švicarske i Engleske, i nije uspjelo. Dodatni su im problem i igrači s čijim su transferima mešetarili jer su gotovo svi iskazali da pri potpisivanju ugovora o transferu nikakvih posrednika nije bilo. Ili barem da ti posrednici nisu oni koji su navedeni u dokumentaciji oduzetoj od Dinama. Uz to, za pojedine transfere i HNS kaže da posrednika nije bilo. Kako je to u praksi funkcioniralo, možda najbolje prikazuje transfer Luke Modrića iz Dinama u Tottenham iz kojeg proizlazi da Dinamo društvu Real Sport Management treba isplatiti 2,1 milijuna eura provizije zbog posredovanja u transferu. No problem je što je transfer sklopljen 26. travnja 2008., dok je tvrtka za posredovanje kojoj je Dinamo isplatio 2,1 milijun eura osnovana 2. lipnja 2008. Nadalje, spomenuto društvo registrirano je na adresi na kojoj je registrirano još 3469 trgovačkih društava. Sam Modrić izjavio je da ga je zastupao Vuksan te da za Real Sport Management nikada nije čuo. S druge strane ustanovljeno je da je Dinamo toj tvrtki izdao devet računa te da je ovlaštena osoba za postupanje po računu Real Sport Managementa bio Mario Mamić. Ustanovljeno je da je Mario Mamić s toga računa uplaćivao iznose na račune drugih društava s kojima je bio povezan, da je podizao gotovinu koju je trošio za osobne potrebe, da je 38.357 eura uplatio na račun Damira Vrbanovića, dok je 243.237 eura uplatio na račun Zorana Mamića. Po sličnom obrascu odrađeni su i drugi transferi sporni USKOK-u, a Zdravko Mamić i ostali su suoptuženici u obranama zanijekali krivnju. Mamić je kazao da se ne sjeća detalja svakog transfera, no tvrdio je da je svaki posao odrađen. – Za svaki taj posao postoji ugovor i faktura, a ovaj kazneni postupak posljedica je nerazumijevanja pojma nogometnog posrednika. U jednom poslu mogu biti tri takva posrednika. Jedan koji zastupa klub koji prodaje, drugi koji zastupa klub koji kupuje te treći koji zastupa igrača. Svi su poslovi odrađeni. Nijedan nije bio fiktivan, a netočno je i da sam ja sam donosio odluke. Pa u klubu je bilo 260 zaposlenih. Nemoguće je da nitko ništa nije znao niti u čemu sudjelovao – branio se Mamić.

Antička se Grčka običava nazivati kolijevkom parlamentarne demokracije premda bi to prije bila košara od pruća u koju su se kotrljale giljotinom odsječene glave. Europska parlamentarna demokracija nije nastala kao doseg ljudskoga intelekta, kao plod dobrih namjera, kao potreba slobodnijega i pravednijega društva, već kao posljedica panike, kao izbor između parlamentarnih stranaka s jedne i sječiva stroja za ubijanje s druge strane. Filozofski su umovi, naime, držali da će ubojstvom kralja kao biološkog božjeg namjesnika na zemlji, čija je samovolja vrhovni red i zakon, te slobodno izraženom narodnom voljom nastati svijet mira, sklada, pravde i blagostanja. A umjesto toga, nastao je krvavi kaos zavađenih grupacija koji je Francuska revolucija pokušala liječiti giljotinom sve dok nije shvatila da na kraju više neće biti glava, već će preživjeti samo sječiva. Te košare s glavama kolijevke su današnjih europskih parlamentarnih demokracija. Ideale francuske revolucije neće ozakoniti njena povijesnom nuždom priznata neželjena djeca zvana političke stranke, nego ovaj put ne bogomdani, već samostvoreni tiranin, car, uzurpator, čija su dobra i plemenita djela znatno veća od zala koja je počinio, ali ga europski dvorovi i danas mrze svježom silinom. Code Civile, iznjedren iz rimskoga prava, koji do današnjega dana jamči sve ono što zovemo tekovinama zapadne civilizacije u ljudskim pravima i zakonima, nisu dakle stvorile parlamentarne stranke ni procedure ni stranački amandmani ni nadglasavanja ni dogovori klubova, nego prosvijećeni apsolutist Napoleon Bonaparte. Parlamentarna demokracija, dakle, nije blagodat, ona nije domet ni doseg, ona je nužno zlo bolje od diktatura, ali ne uvijek i nužno bolje od prosvijećenog apsolutizma. Parlamentarna demokracija golema je i zamorna količina okrutne borbe za uske interese, umivena procedurama. Njen najveći plod je u tome što sprečava tiraniju, a ne u onome što svojim djelovanjem postiže. Parlamentarne demokracije ne treba stoga mjeriti po njihovim rezultatima, nego po što manjoj šteti za svoje građane. U društvima i državama koji imaju tu sreću da su tekovine Code Civilea već desetljećima, ako ne i cijelo stoljeće, ugrađene u temelje institucija, pravila ponašanja, običaje, štete od parlamentarnih turbulencija, padova vlada i ministara gotovo su zanemarive. Običan građanin i čovjek koji pošteno živi od svojega rada i poduzetništva uopće ne mora znati tko je trenutačni premijer, tko su njegovi ministri i hoće li dobiti povjerenje u parlamentu ili ne. Hrvatski parlament, pak, sliči filmu Beskrajni dan, gdje svakoga jutra sve počinje ispočetka i na jednak način. Naš parlament podsjeća na postrevolucionarni pariški Konvent na rasjedu tektonske ploče jedinstva postignutog u Domovinskom ratu, srećom bez giljotine, ali ujedno i na žalost bez mogućnosti pomaka u trajne, vrsne i nezavisne

Mamić je negirao krivnju, a smatra i da je optužnica produkt nerazumijevanja pojma nogometnog posrednika te tvrdi da ih mogu biti i trojica

zakone i institucije koji će građanima ove zemlje dati barem malo predaha. A pritom su sve te iscrpljujuće parlamentarne bitke uglavnom samo “opijum za narod” diktatora koji se zove kapital. Što nas je to i zašto zadesilo? Zašto se napokon ostvareni devetstoljetni san pretočio u dnevnu noćnu moru? To je pitanje svih pitanja. U “Deset krvavih godina“Krleža s najdubljim domoljubnim sentimentom piše o hrvatstvu koje je nakon osmanlijskog osvajanja Bosne stoljećima bilo preslabo stvoriti svoju nacionalnu državu, ali i prejako i prežilavo da bi bilo uništeno. I kad je napokon to ravnovjesje nemira, nade i patnje zanavijek prevagnulo na stranu pobjede i samostalne države, što se zbilo poslije tog velikog povijesnog hepienda, grandiozne produkcije, moćnih junaka u 4D formatu? Što je to krenulo ukrivo? Zašto smo bili sposobni pobijediti jednu od najmoćnijih vojnih sila Europe, a neprestano gubimo u ratu nas samih protiv sebe? Zar doista možemo samo blistavo obraniti svoje granice, da bismo onda unutar njih mogli slobodno krasti i jedni drugima raditi o glavi? Ponekad se čini kako su hrvatska groblja jedini siguran način da naši ljudi ostanu u zemlji. Svi

Kad bi se kojim čudom ostvarile nade svih onih brižnih za hrvatski natalitet, ne bi došlo do demografske obnove, nego do još veće gužve na aerodromima

oni pri mladosti, snazi, pameti i volji da odlučuju o svojoj sudbini guglaju najjeftinije jednosmjerne zrakoplovne karte. Kad bi se kojim čudom ostvarile nade svih onih brižnih za hrvatski natalitet, ne bi došlo do demografske obnove, već do još veće gužve na aerodromima i autobusnim kolodvorima i možda bi prispio dan kad bi hrvatska dijaspora s pravom glasa imala komotnu većinu u hrvatskom parlamentu. Ako bi joj do toga još uopće bilo stalo i ako do tada sva ta naša prirodna čudesa ne bi postala gorostasni, ispražnjeni koncesionarski resort. Hoće li doći dan kada će turistički vodiči pokazivati naše gradove, sela, naša remek-djela dara i mara govoreći turistima o jednom davnom narodu koji je nekoć obitavao u ovom zemaljskom raju i koji je sam sebe zauvijek prognao? Sva ta zaklinjanja u “stine“i “mlika materina“mogla bi završiti kao neki magloviti sentiment na “after work partyjima” dublinskih pubova.

Zar doista možemo samo blistavo obraniti svoje granice od agresora, da bismo onda unutar njih mogli slobodno krasti i jedni drugima raditi o glavi?