Fatalni Happy End

Bruno Profaca naš je najznačajniji maritimni pisac, objavio je više knjiga s temama iz pomorskog života. Rodio se u Zadru, ali s roditeljima ubrzo prelazi u Split. Pohađao je Pomorsku školu u Dubrovniku, a na Višoj pomorskoj školi u Rijeci položio državni ispit kapetana duge plovidbe. Na tegljaču splitskog Brodospasa bio je naš najmlađi zapovjednik u trgovačkoj floti. More i plovidba morima, pomorske luke, život pomorca na brodu, ali i na kopnu – opsesivne su teme proznih knjiga Brune Proface.

Zovem se Alfred Mortimer Kutnjak, rođen sam u Banana Springsu, gdje nemam prijatelja. Ovdje u Chicagu poznat sam kao Brzometni Fred i nemam neprijatelja. Nemam više neprijatelja, ako ste skužili. Radim kod Billa Koljača u Birou za umorstva. Nećete vjerovati, momci, ali ovaj posao me ne oduševljava; ostavlja me hladnim. Ali ostavlja tim hladnijima naše mušterije, ako je istina da se zovem Fred i da sam rođen u Banana Springsu, savezna županija ta i ta. Ja sam danas snažan momak zavidne nadmorske visine zbog čega sam među komadima razvidan kao Dvokatni Šmeker, ali moje srce pripada Kay. Ona je žena vicemenadžera General Ventilatora i svaki put kad dođe k meni bulazni strastveno: “Lomi me”. Ljubav je za nas umjetnički doživljen nagon. Prije ove opasne veze bio sam oženjen balerinom Shirley Grey. Ne mogu reći da se nismo slagali. Jednom zgodom pozvani smo kod Mac Sandwicha. Svi muževi stavili su ključeve stana u olinjali šešir, a uspaljene supruge vezanih su ih očiju vadile bez kolebanja. Pravilo je da svaka ode s onim partnerom čiji je ključ izvukla. Moja ljepša polovica bila je slabe sreće, izvukla je ključ vlastitog apartmana. Zbog toga je postala alergična na ključeve. Morali smo je smjestiti u duševnu kliniku; još uvijek je tamo... Dok u izmaglici nikotinskog otrova ovako sanjarim, netko je pokucao. Pomislim na zanemarenu Key i zbunjeno poravnam frizuru. Ušao je Quinny, koji stražari na uglu. Kaže da me traži šef zbog nekog hitnog slučaja. (Šef je Bill, zacijelo pogađate). Što mislite, kako se odvija posao?! Odeš gore. Daju ti zapečaćenu kuvertu u kojoj je neka adresa i pola dogovorenog iznosa. Ideš na onu adresu i zatim se vraćaš po drugi dio iznosa. Popnem se liftom na posljednji kat i pozvonim. Otvara mi Billova priležnica Judy, koja me pokuša obljubiti, ali je grubo odgurnem zamahom noge u želudac. Prolazim kroz predsoblje gdje stražare Tony i Smith te pored čekaonice u kojoj iza dva karabina vidim Bradonju i Pata. Prođem i kroz telefonsku centralu u kojoj cure stalno izmjenjuju šifrirane naloge, dok naposljetku ne stignem pred Billov blindirani ured. Na vratima je uključeno crveno svjetlo. Vratim se u čekaonicu i zavalim se u udobni trosjed. – Mister Kutnjak, vi ste na redu! – kažu mi konačno preko zvučnika. Šef je kržljavi čovo s debelim cvikerima, iako je mozak ono na što kod njega treba obratiti pažnju: uopće ga nema! On mi teatralno pruži kuvertu s mitom. – Tko šalje ovaj prilog? – Otkad postavljaš pitanja, Fred?! Studio se odjednom napuni zastarjelim kuburama, iza svake je plaćeni ubojica. Bill ih mlohavo udalji rukom. Zatim pomno otvara kasu i predaje mi snop zgužvanih zelembaća, nadam se da nisu označeni. Na brzaka pokupim svu tu dobrodošlu lovu i odmaglim. Nakon pola sata, evo me natrag, ali sada mi šef oduševljeno pohrli u susret. – Već gotovo?! – Tek što nije – kažem brižno i saspem mu četiri svjetleća metka u mračnu lubanju. Kliznem kroz sporedna vrata dok ne dođe do gužve. Posebno provjeravam poleđinu kuverte na kojoj lijepo piše: “Ako je stranka odsutna, obratiti se pošiljatelju”. Od pazikuće saznajem kako je žrtva prije nekoliko časaka avionom otputovala u Meksiko, stoga je, sasvim normalno, nastradao pošiljatelj. No, kako više nema Billa, ostajem bez posla. Sijevne mi spasonosna pomisao da se prijavim vlastima. Naposljetku, anonimnost nije nikakav put do slave. Mama će zacijelo biti ponosna na svog velikog dečka. I ljubljena Key, pomislim s uzdahom. U policiji sam otvoreno ispričao sve što se odigralo kod šefa i još ponešto od prije, također. Inspektor mi ljubazno ponudi punu tabakeru prokrijumčarene pljuge i upaljač na baterije uz šturo objašnjenje: – Ovih dana slavimo okrugli jubilej Sing-Singa, izvest ćemo javno smaknuće na električnoj stolici. Kužiš? – Ne. – Pazi, Fred, naš kazneni zakon rastezljiv je kao guma za žvakanje. Nedostajao nam je zlikovac za ceremoniju. Svi osuđenici na smrt imaju dugotrajne odgode u džepu kao da je riječ o rezervnoj vojnoj obvezi... Rastanem se staloženo od inspektora uz ludo obećanje da ću se vratiti do vikenda. Već idućeg dana sve lokalne tiskovine i radiopostaje samo raspredaju o mojoj malenkosti. Rulja me prepoznaje na svakom koraku. Tinejdžeri osnivaju klubove pod mojim imenom, šiparice mi šalju uzavrele ljubavne izjave. Javnost je u potpunosti na mojoj strani. U zračnoj luci La Guardia gomila okorjelih sitnih prijestupnika domahuje mi klupskim zastavicama. Pajkani u oklopljenim džipovima bezuspješno ih pokušavaju rastjerati. Zatim dolaze u upotrebu šmrkovi. Razularena bagra se ne miče. Uzvraćam im pozdrav kaubojskim šeširom. U posljednji trenutak dolazi Pegy Grable, čuvena filmska zvijezda s najčarobnijim nogama na velikom ekranu, i baca mi se požudno oko vrata. Dok fotoreporteri grozničavo nižu snimke, stvaramo mit o idealnom bračnom paru: zloglasnom gangsteru i vrhunskoj hollywoodskoj divi. U strogo čuvanoj kaznionici proveo sam tri najljepša dana svog života. Uprava mi je stavila na raspolaganje dva nepodmitljiva žbira, Anselma i Glistu, koji mi ispunjavaju skoro svaku želju. Obilazimo ostale zatvorenike, dirnut sam njihovim obiteljskim brigama. Na dan smaknuća opraštam se redom sa svima. Prilazim ruzinavim rešetkama ćelija u skoro beskonačnom zatvorskom hodniku i rukujem se srdačno s njima. – Oprostite ako je što bilo, nemojte zamjeriti! – Sve je u redu, Fred – odvraćaju robijaši – Piši ponekad! Vode me u pretkomoru. Neki dobro raspoloženi Digić ljubazno mi ponudi da sjednem. Savjesno me šiša do tjemena, jer je ovih dana nesnosna omara. U glavnoj dvorani rade se posljednje pripreme za završnu paradu. Murjaci ukrašavaju zidove zelenilom i namještaju portret novog guvernera savezne županije te i te. Tehničko osoblje nosi reflektore i klupe, polažu se tračnice za televiziju. U deset sati počinje završna svečanost. Dvorana je sada puna počasnih gostiju koji su dogiljali u otkrivenim limuzinama posljednjeg tipa. Pokraj upravitelja kaznionice sjedi nezamjenjivi senator Stanley O’Jaguar. Tu su šefovi raznih kompanija koje izrađuju električne stolice, korumpirani biznismeni, promašeni umjetnici i probisvijeti bez para. Žene su došle u najnovijim dezenima. Među njima je Shirley Grey, što me ne iznenađuje. Pustili su je uvjetno iz klinike, ali je u pratnji okrugle crnkinje. “Volim te!”, kažem joj nijemo. Ona plače. Prođem pokraj počasnog odreda tjelohranitelja koji me pozdravljaju okamenjenim držanjem. Jedna nedužna curica donosi mi cvijeće, buket je od Kay, zacijelo pogađate. Dovoljno da zaboravim na ženino prisustvo. Quinny je donio pogrebni vijenac Billovih ortaka. Kamere zuje, blicevi sijevaju. Prilazim razglasu i kažem tronuto u mikrofon: – Mnogo sam puta umro, ali nikad ovako! Dvorana se ulupi od aplauza. Sjedam na premreženu stolicu i sam namještam električne kontakte. Tišina. Prilazi mi zatvorski dušebrižnik: – Imaš li koju posebnu želju, sinko? – Velečasni – kažem skrušeno – u trenutku kad kroz moje grješno tijelo puste struju, želio bih da vi budete posljednji kome ću stisnuti ruku! Novinari grozničavo bilježe izjavu. Pastor mijenja boju kao ulični semafor; posljednja želja osuđenog na smrt velika je milost Svevišnjeg. Prisutni su duboko ganuti, srednjoškolke glasno nariču. Udarac gonga! Uzvanici bučno ustaju, a senator broji do tri i daje odsječan znak rukom. Gotovo. Naglo sam sklopio oči, ali ne osjećam ništa posebno. Neko vrijeme mislim da sam mrtav, a onda razočarano otvorim oči. Vidim operatera kako se zbunjeno vrti oko releja: Nema struje!... Pribrano priđem razvodnoj ploči i pomognem tehničkom smetenjaku da ispravno namjesti kontakt. U dvorani ponovljeni pljesak. Provjerim spojeve na oba lakta i nasmiješim se prema najbližoj TV-kameri: Ja, gangster! Objektiv je sada blizu, bilježi svaki titraj moje prepredene face. Senator još jednom broji: jedan, dva, tri! Zamah ruke. Tehničar je ubacio sklopku: Cak! Osjetim snažan trzaj... Mrak! Šum kamere postupno prelazi u zujanje nebeskog lifta, koji me nosi u rajske visine. U podsvijesti mi odjekuje sjetni jecaj trube; tonovi su nekako dugi, plošni i glatki. “To je Mainard Ferguson”, pomislim sa sjetom, “frajer je uvijek u formi!” Zatim se žagor glamuroznog žagora pretapa u skladne vokale kvarteta Mills Brothers: pjevaju “Aleluja” nenadmašnog Dukea Ellingtona...