ARIJANA ČULINA
NAKON IZVRSNIH ULOGA U SPLITSKOM HNK, NAPOKON I NA FILMU
“Nikada ne razmišljam o posljedici umjetnosti kojom se bavim, samo nastojim najbolje odraditi povjereni posao “Sve me zanima, ali imam manu – kada napravim nešto dobro, to mi dosadi i hoću novu igračku”
Glumica Arijana Čulina brojne izvrsne uloge ostvarila je u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, a samo pohvale dobiva i za ulogu u filmu “Ne gledaj mi u pijat” redateljice Hane Jušić, stoga ne čudi što joj je taj filmski debi donio Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu na nedavno održanom Pula Film Festivalu.
Kakav je osjećaj osvojiti nagradu na Pula Film Festivalu?
– Prvi put sam s filmom u Puli i godilo mi je, naravno, što sam uopće bila tamo, a dobiti nagradu vrlo je lijep osjećaj. U veljači smo bili na međunarodnom festivalu u Beogradu, gdje sam dobila nagradu za najbolju žensku ulogu u glavnoj konkurenciji i zaista sam bila iznenađena. U Puli postoji nekoliko nagrada, a u Beogradu samo jedna za žensku ulogu pa kada su me pozvali da dođem preuzeti nagradu, upitala sam: “Zašto sam ja dobila nagradu, što će onda Monica Bellucci?” Tada sam prevladala prvi šok. Stvarno mi je drago što sam dobila priznanje u Puli. Lijepo je i mogu samo zahvaliti žiriju.
Ovo je vaš prvi film u tri desetljeća dugoj i bogatoj karijeri. Kad ste počeli snimati, jeste li pomislili da će vaša uloga dobiti toliko pohvala i nagrada?
– Nisam. Ovo je moj prvi dugometražni film, ali kada smo prije 30 godina radili seriju “Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”, snimali smo je kao film i radili jednom kamerom. Serija je bila vrlo uspješna, mnogi je i danas pamte, a slijedio je vakuum od
30 godina. Imala sam sreću što je film režirala Hana Jušić, što je uloga dobro napisana i što su se posložile sve kockice. Nikada ne razmišljam o posljedici umjetnosti kojom se bavim, samo nastojim najbolje odraditi povjereni posao. Naravno, drago vam je kada dođe nagrada. Jako mi je odgovarao način rada jer je Hana pametna, studiozna cura koja se potrudila naći glumce koji najbolje odgovaraju likovima koje je napisala. Radila je vrlo promišljeno i drago mi je što rezultat nije izostao.
Hoćemo li vas gledati u nekom novom filmu?
– To ne ovisi o nama glumcima, već o redateljima koji nas biraju pa zaista ne znam. Kada si u nečemu bio dobar, to u nas ne znači odmah snimanje novog filma. Zasad je to pitanje na koje ne znam odgovor, ali voljela bih snimiti novi film.
Na festivalu u Veneciji nisu vas prepoznali jer su vas u filmu poružnili?
– Imali smo protokol i stalno smo hodali gore-dolje ulicom predviđenom za fotografiranje. Kada smo išli u dvoranu, Hanu su pitali gdje je Majka, a ja sam stajala pokraj nje. Kada je rekla da sam to ja i kada su me vidjeli u uskoj plavoj haljini, svi su se iznenadili. Haljinu sam kupila dva dana prije u trgovačkom centru i oprala je u perilici pa su se resice zapetljale i morala sam ih odrezati te tražiti materijal koji bih stavila preko toga. Rekli su mi da im je drago što su me vidjeli u takvom izdanju i zahvalili nam što smo se svi lijepo odjenuli i što poštujemo film, a nakon projekcije dobili smo veliki pljesak.
Glumite, pišete, slikate, pjevate... što vam je najdraže? Tu je i stand up za koji ste rekli da vas je pomalo umorio?
– Sve mi je podjednako drago, a to što se bavim svime, ne znači da moram sve raditi jednako dobro. Jednostavno sam znatiželjna. U Splitu sam članica Hrvatskog narodnog kazališta i kada si 35 godina u istoj kući, povremeno osjetiš zasićenje. Tada slikam, pišem, pjevam i sve me podjednako zanima, ali imama jednu manu – kada napravim nešto dobro, to mi dosadi i hoću novu igračku. Ne radim čisti stand up jer imam elemente kabarea zbog pjesama. Glumci inače imaju drukčiju vrstu ekspresije od stand up komičara. Prvo sam se zasitila te forme, a i naporno je jer sam sama na sceni. Usto treba putovati od mjesta do mjesta i uvijek dati maksimum od sebe jer su ljudi došli i platili karte. Jednostavno je došlo do zasićenja, što je sasvim normalno. Film mi je došao kao osvježenje.
Jeste li se zasiti i komedije?
– Glumica sam i igram uloge koje mi daju. Jedino što su mi ponudili na televiziji u Hrvatskoj jest uloga Goge Biondine, ali da su mi ponudili Antigonu, igrala bih nju. Nije mi mrsko što sam komičarka, ali smeta mi što se komedija smatra manje vrijednim žanrom, a to je najteža forma jer se komičar rađa, a ostalo možeš naučiti. Tanka je linija između drame i komedije jer se komedija mora igrati ozbiljno da bi bila smiješna. Iskreno, puno mi je lakše glumiti u tragediji. Goge Biondina nešto je najteže što sam radila. To je autorski rad u kojem morate pratiti sve dnevne događaje, biti aktualni, smiješni i nastojati da nikoga ne povrijedite. Da je lako, to bi radilo puno više ljudi. Prije desetak godina osjetila sam zasićenje i odlučila prestati nastupati na televiziji. Odbila sam sve pozive u emisije koje me nisu umjetnički zadovoljavale. Dobro je da sam u tome ustrajala i zato se vjerojatno dogodio ovaj film.
U filmu glumite hladnu i neodgovornu majku, što privatno niste...
– Glumac je tu da odigra ubojice, majke, svjetske prvake, gubitnike ili pobjednike. Jednom sam pitala profesora na Akademiji zašto toliko radimo po cijele dane, a on mi je odgovorio: “Zato što vi morate trajati 40 godina”, i to je sjajan odgovor. Na studiju prođeš sve žanrove kako bi poslije bio spreman glumiti što god treba. Naravno, ulogu mogu odigrati nešto bolje ili nešto lošije, ali nije dobro poistovjećivati glumca s onim što glumi. To vam je kao u ljubavi: ako razmišljaš o svakom koraku, neće biti dobro. Neke stvari možeš objasniti, a neke ne možeš. Tako je i u umjetnosti, možeš objasniti kako si radio neku ulogu ili slikao neku sliku, ali najvrednije je ono što ne možeš objasniti, a to je ono što dolazi iz nadahnuća.
Što je vaša kći rekla kada je pogledala film?
– Nije gledala film i mene doživljava kao mamu, a ne kao glumicu. Kada je bila mala i kada bi dovela društvo doma, uvijek bi im govorila: “Ma to je samo jedna od njezinih uloga”, iako bih joj u tom trenutku samo rekla: “Jedi” ili: “Nemoj dugo ostati vani”. Odgajala sam je sama i pokušala je sa svime upoznati. Ako je netko bio u kazalištu, to je bila ona jer je nije imao tko čuvati. Sjećam se kad sam igrala s pokojnom Zdravkom Krstulović i nešto smo na sceni jeli, a ona je iz lože viknula: “Mama, zašto vi jedete, a meni nitko ništa ne da?” Cijelo je gledalište počelo pljeskati. Pokušala sam je upoznati i s glazbom, išla je i na pjevanje. Zapravo sam je upoznala s čim sam mogla, ali uvijek sam govorila neka radi ono što je ispunjava i čini sretnom, nije važno što će to biti. Nisam htjela vršiti pritisak na nju i zato je nisam htjela voditi da gleda film ako sama ne izrazi želju. Valjda će ga jednom vidjeti.