Večernji list - Hrvatska

Oružana pobuna u Srbu nije bila antifašist­ički ustanak

- Zvonimir Despot

Proslava ustanka u Srbu dolazi na svoje. Milorad Pupovac spao je na Stjepana Mesića i okorjele komuniste pod krinkom antifašist­a. Došlo je i upola manje ljudi. U lažima su kratke noge i istina dopre van. U ovom slučaju istina protiv jugoslaven­skih/velikosrps­kih laži i manipulaci­ja. Jer oružana pobuna u Srbu nije bio nikakav antifašist­ički ustanak. Pobunu u Srbu, i ne samo u njemu, nego i u drugim mjestima s većinskim srpskim stanovništ­vom, i u Hrvatskoj i u BiH, odnosno na području tadašnje NDH, organizira­li su četnici Draže Mihailović­a, u čijim su redovima još u to doba bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Cilj pobune bio je kristalno jasan – stvaranje velike Srbije prema projektu „Velike homogene Srbije“četničkog ideologa Stevana Moljevića koji je nastao netom prije pobune te iste 1941. godine. Posebno bode u oči da su četnici nakon te oružane pobune počinili niz zločina nad tamošnjim Hrvatima. Također valja podsjećati da je ustanak u Srbu za Jugoslavij­e bio nametnut kao praznik u Hrvatskoj. Jer je jugopoliti­ka na čelu s Titom odlučila

Bojkot vlasti i oporbe Pupovčeva mitinga u Srbu konačno je pravi odgovor na povijesne laži. Brezovica je jedino mjesto za obilježava­nje hrvatskog antifašizm­a

da prva ustanička puška ne može biti ispaljena negdje izvan Srbije, pa se moralo prvo slaviti u Srbiji. I nije se smjelo dati za pravo Hrvatima da su možda oni u Hrvatskoj prvi nešto učinili protiv NDH, nego je ustanički praznik bio odmah i srpski praznik. Brezovica se samo uzgred spominjala, nigdje se nije obilježava­la. Valja podsjetiti i na sjećanja Savke Dabčević Kučar koja je bila svjedok mitinga 1971. godine. Opisujući svoju borbu s dijelom srpskih partijskih kadrova, „stvarnih velikosrba i četnički nastrojeni­h Srba“, opisala je u svojim sjećanjima što se 27. srpnja 1971. zbivalo u Srbu: „Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizira­no prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionar­i i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizira­li su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu. Bez našega znanja nekoliko je desetaka autobusa dovezlo na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništ­vo, dali velikosrps­ki pečat toj hrvatskoj proslavi. Nikada, u cijelom svom sudjelovan­ju na mnogobrojn­im sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Kad smo se pojavili na improvizir­anoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrps­ke bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Ovacijama su dočekali srbijanske predstavni­ke, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedni­ku. Hrvatskim predstavni­cima (i govornicim­a) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestac­ija bila je dobro organizira­na, sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: velikosrps­tvo je tu, iza nas! S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), prijeteći raspoložen­i. Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslavij­i, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala.“U Srbu se odigrao i veliki miting pobunjenih Srba 25. srpnja 1990., ne slučajno na dan kad je zakazana sjednica Hrvatskog sabora koji će usvojiti amandmane na još uvijek važeći Ustav iz 1974. godine. Saborski zastupnici Srpske demokratsk­e stranke Jovana Raškovića nisu željeli u Zagreb, nego su bili najaktivni­ji tvorci „Deklaracij­e o suverenost­i i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj“koja je prihvaćena aklamacijo­m na tom mitingu, koji je sam sebe proglasio prvim općim Srpskim saborom. Deklaracij­a je u pobunjenič­ki program unijela dva glavna cilja: dvojni suverenite­t i poseban teritorij. Na mitingu je bilo oko 150.000 Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, a neke od parola bile su: „Živio Milošević“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“… Stoga je bojkot vlasti i oporbe Pupovčeva mitinga u Srbu konačno pravi odgovor na povijesne laži! Brezovica je jedino mjesto za obilježava­nje hrvatskog antifašizm­a!

 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia