U NAŠOJ VINARIJI ŠEF JE MO JA KĆI MARTINA
MLIKOTU I GRGUREVIĆA RADO POSJETIM, ALI VID I DRELE ME LJUTE, VINO I VODU PREVIŠE MIJEŠAJU
Vinarima treba regionalni nastup i prepoznatljiv marketing, sufinanciranje i zakonski uređeni vinogradi, kaže Vlado Krauthaker Uredni redovi i zelenilo Krauthakerovih vinograda ‘skrojenih’ po mjeri na 22 brežuljka kutjevačkog vinogorja, omeđenih bistrim potocima, ove godine zbog kasnog mraza ne obećavaju kvantitetom, koliko kvalitetom. Berba će biti i 35% skromnija nego lani. No po dosadašnjim vremenskim (ne) prilikama, ovo bi mogla biti godina vrhunskih vina graševine, sauvignona, chardonnaya, pinota sivog, zelenca..., jedino što valja biti na oprezu zbog pojave zlatne žutice u zapuštenim vinogradima, priča Krauthaker koji trenutačno radi i na etiketiranju izvornosti svojih “brda”, odnosno mikrolokacija, koje istoj sorti grožđa mogu dati posve drugačije bouquet, aromu i druga obilježja koja prate vina i ljubiteljima vinske kapljice pričati posve drugačiju priču, posebice ako su u pitanju kasne ili još posebnije izborne berbe te izborne berbe prosušenih bobica. Mitrovac je najsjevernija točka na kojoj su prvi puta pokusno posađeni i crljenak i tribidrag, a Krauthaker se “poigrao” i s malvazijom od koje je lani prvi puta proizveo vino “i više neće ni slučajno”. Osim velike kilaže po trsu nije dobio nikakvo vino, smije se Krauthaker.
A graševina? Koliko je uopće?
Godišnje u podrumima ukupno proizvedemo oko 500 tisuća litara vina, od čega graševina zasad čini 52% proizvodnje. No imat ćemo je i više jer nam je najbolji brend i najbolje se prodaje iako nema razloga da nemamo i neke druge sorte, 500 ili 5000 boca nečega što drugi nemaju.
Znači li to da ćete povećavati i hektare pod vinogradima? Ne bojite li se da nećete moći prodati sve vino?
Mi ga sada nemamo dovoljno ni za domaće tržište. Sve što nam uzme 16 vanjskih tržišta, od SAD-a, Kanade, Australije, europskih zemalja do Singapura, što je oko 25% proizvodnje, na štetu je domaćeg jer su naša politika i strategija domaći restorani, poglavito Jadran, i vinoteke. No nismo jako gladni povećanja jer je za osmeročlanu obitelj poput moje, koja ima i 38 stalno zaposlenih radnika, i sadašnjih 40 vlastitih te 75 hektara u kooperaciji zahtjevna proizvodnja koju se trudimo što kvalitetnije kontrolirati i biti prisutni u svakoj fazi, od sadnje vinograda, berbe i prerade grožđa, fermentacije pa do punjenja vina što je jako napeto.
Mnogi graševinu smatraju drugorazrednim vinom, a vi s njome osvajate najprestižnije svjetske nagrade...
Za loš imidž graševine najviše su krive neke vinske kuće koje su je reklamirale kao gemišt vino te i sebi i nama napravili štetu. No bez obzira na to što se ona danas najlakše prodaje i svi sve prodamo, ona mora postati jači brend, a to će biti samo ako izbrendiramo regiju i vinogorja po oznakama izvornosti. Ne može se puno sa soliranjem, treba nam zajednički nastup i prepoznatljiv marketing, sufinanciranje države i zakonski uređeni vinogradi.
Koja vam je medalja najdraža?
Zlato na natjecanju Chardonnay du Monde 2002. u Francuskoj. U Hrvatskoj su tada chardonnay imali još samo Zdjelarević i Matošec i nije se mogao prodati, a onda su oni na tom natjecanju dobili srebra, a ja zlato među čak 2500 uzoraka. To je bilo veliko iznenađenje za medije i probilo nam je tržište chardonnaya, pa ga sad ni ja ni ostali hrvatski vinari nemamo dovoljno. Nagrada je pak danas napretek, od Decantera, Mundus Vinija, Wine Challengea...
Bili ste i ‘zaštitno lice’ Lufthanse?
Moj Sauvignon 2005. izabran je kao jedino vino iz Hrvatske koje je Lufthansa dvije godine točila na interkontinentalnim letovima.
dobre cijene i jako dobra prodaja, i izvan Hrvatske. Mi u Francuskoj najbolje prodajemo slatka vina i svake je godine tamo na svjetskom sajmu slatkih vina, prije Bordeauxa, naše vino među tri najbolja. No hrvatski vinari, i ne samo ja, bez problema Francuzima prodaju i suha vina i u restoranima s Michelinovim zvjezdicama pa uopće ne razumijem kompleks naših vinara da nešto ne mogu.
No ipak nas nema na vinskoj karti svijeta.
Da, to je veliki problem. Teško je u 20 godina izbrendirati i sebe, regiju i državu sa starom tradicijom vinogradarstva i neizbalansiranom kvalitetom. No počela je ozbiljna utakmica s kvalitetom i morate biti prisutni svugdje, ulagati u marketing i tržište, a to ne možete sami, već iza vas mora stajati udruženje, turistička zajednica, država, koja se premalo upušta u brendiranje hrvatskih proizvoda pa tako i vina. Čekamo zakone o vinogradarstvu i vinima ujesen, s kojima bi paralelno trebao krenuti i marketing.
A uvoz je i dalje velik.
Ogroman. Čak 30% ukupne prodaje čine uvozna vina, većinom roba koja nema porijeklo i pitanje je zna li se i porijeklo vinograda. Moj prijedlog je da kao Mađari udarimo namet na sva stolna vina iz kojega će se financirati bolja kontrola na našem tržištu.
Što radite s konjima u vinogradu?
Uvijek kažem kako kod nas u kući ne može biti nitko tko sebi nije zaradio hranu pa tako i oni zarađuju u vinogradu. Konji su zapravo moja velika ljubav. Član sam Udruge Valis Aurea koja se bavi uzgojem hladnokrvnjaka, a kako bismo održali tradiciju, na kojoj planiramo i izbrendirati neka vina, oko 15 ha obrađuju kobile Stela, Gita i Zlatica. Zemlja se tako manje nabija i rahlija je, naravno da konji ne mogu uvijek sve, no izračunali smo da nam konj uopće nije skuplji od traktora. Bolje je da prdi konj nego dizel (smijeh).
Tko je danas pravi šef u vinariji, vi ili kći Martina, enologinja?
Ona. Ja joj kažem što mislim, a ona odlučuje. Odlično me prati u degustacijama i često mi skrene pažnju na svoju ocjenu pa se i ja moram korigirati. Žene vina često doživljavaju na drugačiji način od muškaraca tako da bi po meni na svakom ocjenjivanju trebala biti najmanje jedna žena degustatorica u peteročlanoj komisiji, pogotovo kad su u pitanju suha bijela ili pjenušava vina.
Stare bačve iz vaših podruma kroz umjetnike dobivaju novi život, a ovih su dana izložene i u Zagvozdu?
Prijateljstva i druženja s umjetnicima i glumcima oplemenjuju vinsku kapljicu pa sam rado i kod svog prijatelja Vedrana Mlikote u Zagvozdu, i kod Ive Grgurevića na festivalu filma u Orašju, kod Dreleta i Vida Baloga...
Jesu li se svi “navukli” na vašu graševinu ili su ukusi različiti?
Drele i Vid su baš ljubitelji graševine, ali se ljutim na njih jer je previše miješaju s vodom. (smijeh)
Kako to da je Škoro lani imao bolju graševinu od vas i pobijedio na kutjevačkom sajmu graševine?
On je pobrao grožđe, a moja kćer Martina mu je radila vino tako da je pobijedila i mene i sebe.